Dok znanost istražuje tu zagonetku, subatomski i kozmički, odgovor traži unutar domene razumijevanja konačnosti. Od vremena Darwina, zapadnjački znanstvenici nam govore da iz materije nastaje stvarnost, život, da je stvarnost konkretna, odnosno konačna, bez obzira na čudo beskonačnosti što ga vidimo za zvjezdane noći. No u svojem pokušaju da definira stvarnost, da je strpa u intelektualnu kutiju, materijalistička znanost se nađe u svijetu mistike, području što ga cijelo vrijeme nastoji izbjeći. Uranjajući duboko, neumoljivo, u bilo kakvu subatomsku česticu univerzuma, vodeći fizičari otkrivaju da ništa nije onako kako izgleda.

Doista, otkrivaju da je fizički univerzum samo mreškanje oceana beskonačne energije, čak i dok oni koji se drže ortodoksije, poput Paula Kurtza i njegovog Povjerenstva za znanstvena istraživanja tvrdnji o paranormalnom i mnogih drugih u materijalističkim znanostima, tvrde da ne postoji ništa osim materije. Zapravo, tvrde da je materija ultimativna stvarnost.

Međutim, na nesreću apsolutnih materijalista, situacija se promijenila. Početkom dvadesetog stoljeća, Albert Einstein je zapanjio svijet svojim otkrićima u svijetu astrofizike. Sa svojom općom teorijom relativnosti otvorio je vrata znanosti za misticizam.

Rekao nam je da su prostor i vrijeme isprepleteni, relativne koordinate u stvarnosti koja čini kontinuum prostor-vrijeme. Također je iznio mišljenje da je materija neodvojiva od uvijek nazočnog polja kvantne energije, da je ona kondenzacija toga polja, te da je to neopisivo polje jedina stvarnost koja čini temelj svih pojava.

Implikacije su dovele u pitanje osnovne postavke zapadnjačkog svijeta o univerzumu, materiji i našim percepcijama kao ljudskih bića. Međutim, Einstein je samo otvorio vrata mističnom području. Uslijedilo je mnogo više. Kvantna se teorija razvila mnogo dalje od Einsteinovih prekretničkih otkrića.

U svojim nastojanjima da definiraju bitna svojstva materije, fizičari su otkrili da najmanje čestice u univerzumu, protoni, elektroni, fotoni i tako dalje – ono što čini materijalni univerzum – nadmašuju trodimenzionalnu stvarnost. Otkrili su da elektroni nisu materija ni u kakvom standardnom smislu.

Promjer elektrona, primjerice, ne može se izmjeriti: elektron se istodobno može prikazati kao dvije stvari, val i čestica, svaka s različitim karakteristikama koje bi, iz čisto materijalističkog gledišta, trebale isključiti postojanje one druge.

Kao čestice, ponašaju se kao veći vidljivi objekt, loptica za bejzbol, ili kamen. Međutim, kao valovi, elektroni zagonetno mijenjaju oblik u goleme oblake energije. Pokazuju magična svojstva, rasprostirući se prostorom s očitom sposobnošću da se istodobno nalaze na dva mjesta. Štoviše, fizičari su otkrili da te magične sposobnosti karakteriziraju cijeli subatomski univerzum, što dodaje nevjerojatnu dimenziju, i to mističnu, prirodi samog univerzuma.

Moderni su fizičari otkrili da promatrač zapravo određuje prirodu subatomske čestice. Kad fizičari promatraju čestice kao čestice, vide ih, razumljivo, kao čestice. Ali dok iste čestice promatraju kao valove, vide ih kao valove, a implikacija toga je da se materija definira svjesnom perspektivom, odnosno nije fiksna ili konačna.

Fizičar David Bohm, jedan od Einsteinovih štićenika, podrobnije se pozabavio tom zagonetkom: implikacije nove fizike poveo je još dalje. Zaključio je da je, ukoliko priroda subatomskih čestica ovisi o perspektivi promatrača, uzaludno tražiti stvarna svojstva čestica, što je bio cilj znanosti, ili misliti da subatomske čestice, suština materije, uopće postoje prije nego ih netko promatra.

U svojim je eksperimentima s plazmom u Radijacijskom laboratoriju Berkeleyja, Bohm otkrio da pojedinačni elektroni djeluju kao dio međusobno povezane cjeline. U plazmi, plinu sastavljenom od elektrona i pozitivnih iona u visokim koncentracijama, elektroni više ili manje dobivaju svojstva organizma koji sam sebe regulira, kao da su sami po sebi inteligentni.

Bohm je otkrio, na vlastito zaprepaštenje, da je subatomsko more što ga je stvorio svjesno. Ako se to proširi, također se može reći da je golema subatomska stvarnost koja čini materiju isto tako svjesna.

Za one koji su predvidjeli implikacije, Bohm je razbio korisnu, ali ograničavajuću premisu koja je znanost dovela do mnogih postignuća u modernim vremenima, prešavši novu granicu iza koje vreba nepoznato – znanstvena zona sumraka. Pokazalo se da intelektualna opservacija, pokretač znanstvenih metoda od Francisa Bacona, promatrača može odvesti samo do određenih granica.

Kao što je slučaj sa svim dogmama, ono što je nekoć bila korisna smjernica postalo je sputavajuće ograničenje. Niječući sposobnost ljudskog uma da sam shvati ultimativnu stvarnost, Bohm je tada pred znanstveni svijet postavio izazov prihvaćanja dubljeg razumijevanja. Bohmov rad sugerira da stvarnost posjeduje suptilniju prirodu od one, koja se može definirati linearnim, ljudskim razmišljanjem, djelokrugom moderne znanosti i intelektom.

Unutar ustroja stvarnosti, Bohm nije otkrio samo fenomen dualnosti vala/čestice, kako je opisano u prethodnom tekstu, već i međusobnu povezanost, ne-prostornu ili ne-lokalnu stvarnost gdje postoji samo pojava valova koji su također čestice. Shvatio je na kraju, da je možda intuitivno, besmisleno doživljavati univerzum kao sastavljen od dijelova, ili nepovezan, jer sve je spojeno, a prostor i vrijeme sastoje se od iste esencije kao i materija.

Dakle, subatomska čestica se odjednom ne mijenja u val (brzinama koje bi morale biti veće od brzine svjetlosti, kako je rekao Bohmov mentor, Einstein); ona već jest val koji dijeli isti ne-prostor kao i čestica. U tom slučaju, stvarnost nije materijalna u uobičajenom smislu riječi. Daleko ju je teže opisati. Fizičari to zovu “Ne-lokalitet”. Mistici govore o “jedinstvenosti”.

Usprkos onima koji se nisu složili s njim, Bohm je razvio još dublje razumijevanje, ono o međusobno povezanoj cjelini sa svjesnom esencijom, gdje postoji interakcija između sve materije i događaja, jer su vrijeme, prostor i udaljenost iluzija u odnosu na perspektivu. Zapravo, razvio je holografski model univerzuma u kojem se cjelina može naći u najmanjem dijelu – u vlati trave ili atomu – i gdje materija, okolnosti i dimenzije proizlaze iz holografskih projekcija suptilne, ali snažne svjesne energije.

Stvarna lokacija, a time i čestice koje mijenjaju oblik, manifestiraju stvarnost; zapravo, postoje samo u kontekstu relativnih pojava. Bohm je otkrio da je sve povezano sa svim drugim, prošlost, sadašnjost i budućnost, kao i vrijeme, prostor i udaljenost, jer sve zauzima isti Ne-prostor i Ne-vrijeme.

David Bohm je u svijet fizike i znanosti donio razumijevanje koje je vodilo mistike i mudrace od početka vremena. Odbacivši ideju da čestice ne postoje sve dok se ne promatraju, on je, poput dobitnika Nobelove nagrade i uglednog fizičara Briana Josephsona, shvatio da fizika mora gledati prirodu subatomske stvarnosti na nov način.

Nije riječ jednostavno o tome da svjesna perspektiva utječe na prirodu subatomskih kvantuma, razotkriva Bohm, već o tome da su subatomski kvantumi svjesni, a to znači da je sve svjesno, čak i beživotni predmeti i naoko prazan prostor, što je upravo definicija, ako je takva moguća, mistične ili duhovne stvarnosti. Većina se fizičara slaže da običan kubični centimetar prostora vrvi od više energije, od zbroja sve energije koja postoji u cijelom materijalnom univerzumu. Jedna grana fizike tu kalkulaciju smatra tako nevjerojatnom da je zaključila kako mora biti pogrešna. Ali za one poput Bohma, načelo ima savršenog smisla.

Materija se, prema stavu avangarde među subatomskim fizičarima, ne može odvojiti od onoga što se doima poput praznog prostora. Ona je, bolje rečeno, dio prostora, te dio dubljeg, nevidljivog poretka iz kojeg izvire nevidljiva, svjesna esencija stvarnosti, kao materijalni oblik, a potom se opet vraća u nevidljivo. Dakle, prostor nije prazan, već je ispunjen izrazito koncentriranom svjesnom energijom, izvorom svega što postoji.

U elaboratu The Holographic Universe (Holografski univerzum), raspravi o implikacijama Bohmovih otkrića, Michael Talbott cjelokupno materijalno stvaranje opisuje kao “mreškanje… obrazac podražaja nasred nezamislivo golemog oceana”. Talbott dalje kaže, parafrazirajući Bohma, “unatoč očitoj materijalnosti i golemosti, univerzum ne postoji sam za sebe i od sebe, nego je pastorak nečeg daleko većeg i nezamislivog.”.

Talbott priča Bohmovu priču, sažimajući implikacije njegovih otkrića i implicitnog nihilizma moderne znanosti. “Bohm”, kaže Talbott, “vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost fragmentiranju svijeta i ignoriranju dinamičke međusobne povezanosti svega, zapravo odgovorna za mnoge od naših problema.

Mi vjerujemo da možemo izvući vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu, liječiti dijelove našeg tijela bez vođenja računa o cjelini, baviti se kriminalom, siromaštvom i ovisnostima bez bavljenja društvom kao cjelinom.” Bohm, kaže Talbott, vjeruje da tako fragmentirani pristup čak može dovesti do našeg konačnog uništenja.

Dakle, problem usklađivanja moderne znanosti, čak i moderne fizike, s divljenjem što ga dijete osjeća dok zuri u vedro noćno nebo, ostaje dogma apsolutnog materijalizma, međusobne nepovezanosti. Premda se situacija promijenila u određenim krugovima unutar znanstvene zajednice, još uvijek nam govore da je materija izvor svega života. Ne postoji ništa doista tajanstveno, kažu, suprotno Einsteinovu uvjerenju da se uvažavanje zagonetnog nalazi u središtu svake prave znanosti.

U pismima jednom prijatelju, Darwin je gorljivo zagovarao postupnost, teoriju da je sav život evoluirao polako i neumoljivo iz primitivne materije, bez naglih promjena, kako bi izbjegao podržavanje bilo kakve teorije o nadnaravnom ili biblijskom kreacionizmu. Sad shvaćamo da je ta predrasuda ostala uvriježena do te mjere, da je apsolutni materijalizam postao utvrđena dogma znanstvenog i akademskog svijeta.

Prema Allanu Bloomu, profesoru na Sveučilištu Chicaga, na sugestiju o postojanju Apsolutnog, čak i u filozofskom smislu, u akademskim se krugovima gleda s prijezirom. U djelu Closing of the American Mind (Zatvaranje američkog uma) razotkriva da je “Apsolutizam” bilo koje vrste, postao tabu u sveučilišnim učionicama. Akademici kažu da u univerzumu ne može postojati nikakav temeljni poredak ili inteligencija.

Međutim, avangarda teorijske fizike nastupa s novim poimanjem veoma drevnog i metafizičkog Apsolutnog…

Izvor: Keyon, Zabranjena povijest

Te dvije hemisfere su stalno u sukobu. U tebi je temeljna i najveća svjetska politika. Možda nisi toga svjestan, ali kad postaneš svjestan, ono što trebaš učiniti je negdje između ta dva uma.

Desna hemisfera mozga je povezana s lijevom rukom, a lijeva hemisfera je povezana s desnim rukom – dijagonalno.

Žene su ljudi desne hemisfere, a muškarci su ljudi lijeve hemisfere. Muškarci su stoljećima vladali ženama. Sada se žene bune i to je isti tip žene. One su zapravo poput muškaraca – racionalne, argumentativne. Možda žene uspiju i zbace muškarce s prijestolja. Ali do tada, žene neće biti žene, postat će ljudi lijeve hemisfere. Jer da bi se žena borila s muškarcem, mora biti poput muškarca: agresivna. Ako se želi boriti mora naučiti neke trikove, mora se boriti istom tehnikom. Borba s bilo kim je vrlo opasna, jer postaješ nalik svom neprijatelju. To je jedan od najvećih problema čovječanstva. Kad se boriš moraš koristiti iste tehnike i iste načine. Tada se neprijatelj može poraziti, ali do tog vremena postaješ sam svoj neprijatelj. Mijenjaju se samo površne stvari, a duboki konflikt i dalje ostaje.

Konflikt je u muškarcu. Ako ga se ne riješi tamo, ne može ga se riješiti nigdje drugdje. Politika je u tebi; vodi se između dva dijela tvog mozga.

Postoji vrlo mali most. Ako se taj most sruši nekom nesrećom ili nekim psihološkim defektom, osoba postaje podijeljena, osoba postaje dvije osobe i događa se fenomen shizofrenije ili podijeljene osobnosti. Ako se taj most ojača toliko da dva uma  nestanu i postanu jedan, dolazi do integracije, kristalizacije, susret unutarnjeg muškog i unutarnjeg ženskog, susret yina i yanga, susret lijevog i desnog, susret logike i nelogike.

Ako možeš razumjeti tu temeljnu bifurkaciju (račvanje, rastok), onda možeš razumjeti sve konflikte koji se događaju oko tebe i u tebi.

Ženski um ima ljupkost, muški um ima efikasnost. Dugoročno, ako postoji stalna borba, ljupkosti je suđeno da bude pobijeđena – efikasni um će pobijediti, jer svijet razumije jezik matematike a ne ljubavi. Ali onog trenutka kad tvoja efikasnost pobijedi tvoju ljupkost, izgubila si nešto iznimno vrijedno: izgubila si kontakt s vlastitim bićem. Možeš postati jako efikasna, ali više nećeš biti stvarna osoba. Postat ćeš stroj, stvar nalik robotu.

Zbog toga postoji stalni sukob između muškarca i žene. Ne mogu biti odvojeni, moraju stalno ulaziti u odnose – ali ne mogu ni ostati zajedno. Borba nije izvanjska, borba je u tebi. Ja to vidim ovako: ukoliko ne razriješiš svoju unutarnju borbu između desne i lijeve hemisfere, nikad se nećeš moći mirno zaljubiti – nikada – jer će se unutarnja borba reflektirati na van. Ako se boriš unutar sebe i identificiraš s lijevom hemisferom, razumskom hemisferom, i stalno pokušavaš nadjačati desnu hemisferu, isto ćeš htjeti učiniti i sa ženom u koju se zaljubiš. Ako se žena stalno bori  sa svojim unutarnjim razumom, borit će se stalno i s muškarcem kojeg voli.

Gotovo svi odnosi su ružni. U početku su prekrasni; u početku ne pokazuješ stvarnost; u početku se pretvaraš. Kad se odnos utvrdi i ti se opustiš, proključa tvoj unutarnji konflikt i počne se odražavati u tvom odnosu. Onda dođu svađe, onda dođu tisuće načina na koje prigovarate jedno drugom, uništavate jedno drugog. To je teškoća modernog uma; svi odnosi postanu s vremenom usputni. Ljudi se boje vezati na bilo koji način jer su shvatili iz gorkog iskustva – čim se previše vežeš, šikne realnost i tvoj unutarnji konflikt se počinje reflektirati u drugome i tada život postaje ružan, strašan, nepodnošljiv… Jednom kad se nađeš ulovljen u tome, to je robija, ali zapamti, robijanje ne dolazi od drugog, ono dolazi iz tebe.

Ako tobom dominira lijeva hemisfera mozga, živjet ćeš vrlo uspješan život – toliko uspješan da ćeš do četrdesete godine imati čir na želucu ili barem jedan do dva infarkta. Do pedesete bit ćeš skoro mrtav – ali uspješno mrtav. Možeš postati veliki znanstvenik, ali nikad nećeš postati veliko biće. Možeš akumulirati dovoljno bogatstva, ali ćeš izgubiti sve što je vrijedno. Možeš osvojiti čitav svijet, ali tvoj vlastiti unutarnji teritorij će ostati neosvojen. Ima mnogo atrakcija zbog kojih slijediš lijevu hemisferu mozga – to je svjetovni mozak. On brine o stvarima, autima, novcu, kućama, moći, prestižu. To je usmjerenje čovjeka kojeg u Indiji zovemo “grustha”, kućevlasnik.

Desna hemisfera mozga označava smjer “sannyasina”, onog koji je više zainteresiran za svoje unutarnje biće, svoj unutarnji mir, svoje blaženstvo, a manje ga zanimaju stvari. Ako dođu lako, dobro je; ako ne dođu, i to je dobro. Više ga zanima trenutak, manje ga zanima budućnost; više ga zanima poezija života, manje ga zanima njegova aritmetika….

Postoji put koji prati život pomoću aritmetike i postoji drugi put koji prati život pomoću sna, pomoću snova i vizija. Sannyasin je onaj koji živi kroz imaginaciju, koji živi kroz sanjanje svog uma, koji živi kroz poeziju, koji gleda kroz  vizije. Njemu ništa nije obično, sve poprima neki sjaj. Ako gledaš iz te hemisfere, sve postaje božansko, sveto. Desna hemisfera mozga samo daje izjave o činjenicama, ne može vam dati razloge. To je hemisfera poezije i ljubavi.

Ženski um ima negativnu i pozitivnu odliku. Pozitivna je ljubav, negativna je ljubomora; pozitivna je dijeljenje, negativna je posesivnost, pozitivna je čekanje, negativna je letargija.

Muški um ima pozitivnu odliku da istražuje, traži, a negativna mu je da uvijek sumnja. Ako možeš biti istraživač bez sumnje, onda si odabrao pozitivnost. Ako si sumnjičav čovjek bez istraživanja, samo sjediš i sumnjaš. Pozitivna odlika muškarca je da traži mir, a negativna odlika je da je nemiran. Samo zato što je nemiran ne moraš se identificirati s tim. Možeš iskoristiti svoj nemir za postizanje mirnog počinka. Imaš energije, imaš potrebu da učiniš nešto – možeš iskoristiti tu potrebu da postaneš nedjelatan, da budeš meditant.

Negativno treba služiti pozitivnom, i svatko ima oboje. Čim postoji pozitivna odlika, odmah uz nju živi i negativna. Ako previše pažnje poklanjaš negativnom, izgubit ćeš; poklanjaj pažnju pozitivnom, i postići ćeš.

I muško i žensko, oboje to moraju učiniti. Tada će se dogoditi najljepša pojava na svijetu. Ta pojava je nevidljiva osoba, jedno, jedinstvo, unutarnji mir, simfonija u kojoj sve note pomažu jedna drugoj, ne samo kao buka, već daju ritam, boju svemu. One čine cjelinu, one stvaraju cjelinu, one nisu protiv cjeline, nisu više samo fragmenti, uklopile su se u jedinstvo.

Osho, Knjiga o ženi