Motiv da se ego i duša nadmeću u nadzoru životne sile vječan je motiv ljudske psihe. Ego i njegovi apetiti često vode na početku života; često nam skuha nešto što uistinu dobro miriše. Ego je vrlo snažan tjekom tog razdoblja.

No, u nekom trenutku, ponekad nakon dvadesete, tridesete, najčešće nakon četrdesete, premda neke žene nisu spremne ni nakon pedesete, šezdesete ili sedamdesete, napokon dopuštamo duši da preuzme vodstvo. Moć se premješta s drangulija na duševnost. Pa premda duša ne preuzima vodstvo tako da ubije ego, ego je svrgnut i dobiva druga zaduženja u psihi, a ona se svode na to da služi pitanjima duše.

Od trenutka kad se rodimo u nama postoji neki divlji nagon koji želi da nam duša upravlja životom, jer ego ne razumije sve. Njegovo prodiranje u tajne života i duha je ograničeno. Obično se prestraši.

Loša mu je navika da svu numinoznost svodi na „to je samo“. Ego zahtijeva razvidne činjenice. Dokazi vezani za osjećaj ili tajanstvenost kod ega ne nailaze često na dobrodošlicu. Zato je ego usamljen.

Vrlo je ograničen u svojim konstruktima: ne može potpuno sudjelovati u tajanstvenim procesima duše i psihe. Pa ipak, usamljeni muškarac čezne za dušom, kao kroz maglu prepoznaje duševne i divlje stvari kada su blizu.

Na početku našega života, ego znatiželjno pristupa duševnom svijetu, ali najčešće ga zanima traženje vlastitih apetita. Ego se izvorno rađa kao potencijal, a oblikuje ga, razvija i ispunjava idejama, vrijednostima i dužnostima svijet oko nas: naši roditelji, učitelji, naša kultura. A tako i treba biti, jer on postaje naš pratilac, naš oklop i naš izviđač u vanjskom svijetu.

Međutim, ako se divlja priroda ne može probiti kroz ego, pa mu pridodati boje, soka i instinktivne reakcije, onda duša neće, ne može biti zadovoljna tom nepotpunošću svojega rada, bez obzira na to što je kultura možda zadovoljna onime što je stvoreno u egu.

Usamljeni muškarac u priči pokušava sudjelovati u životu duše. No, kao i ego, on nije baš sazdan za to, pa pokušava na silu zgrabiti dušu, umjesto da razvije neki odnos s njom. Zašto ego krade tuljanovo krzno? Kao i sva druga usamljena i gladna bića, sviđa mu se svjetlo. On vidi svjetlo i mogućnost približavanja duši, pa se prišulja i ukrade jednu od njezinih ključnih krinki. Ego si ne može pomći. On je takav kakav jsest. Premda ne može živjeti pod vodom, čezne za vezom s dušom. Ego je sirov u usporedbi s dušom. No osjeća sićušnu i slabo shvaćenu čežnju za prelijepim svjetlom.

I tako, gladno duše, naše vlastito sebstvo ega krade krzno. I kao što treba biti na početku ženske individuacije, duša se prisiljava na vezu s egom. Svjetonva funkcija podložnosti duše egu događa se zato da bismo naučile običaje u svijetu, načine prikupljanja, kako djelovati, kako razlikovati dobro od ne tako dobrog, kada krenuti, kada ostati, kako živjeti s drugim ljudima, da bismo naučile mehaniku i makinacije kulture, zadržale posao, držale dijete, brinule se o tijelu…sve one stvari koje se tiču vanjskog svijeta.

Izvorna je svrha takva važnoga kontakta u psihi žene, brak tuljanice i usamljenog muškarca, brak u kojem je ona definitivno podložna, stvaranje privremenog aranžmana koji će na kraju proizvesti duhovno dijete koje istodobno može živjeti u svjetovnom i divljem svijetu te prelaziti iz jednoga u drugi. Kad se jednom to dijete rodi, razvije i prođe inicijaciju, ono se ponovno pojavljuje u vanjskom svijetu i veza s dušom je izliječena.

Premda usamljeni muškarac, ego, ne može vjećno dominirati – jednog će se dana morati pokoriti zahtjevima duše do kraja ženina života – život s tuljanicom/duševnom ženom pružio mu je dodir veličine, pa je stoga zadovoljan, obogaćen i smjeran, sve u isti čas…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Možeš biti siguran samo u ono što ti je ovog trenutka u rukama. Sva obećanja za sutra su laž – a brak je obećanje za čitav tvoj život, da ćete ostati zajedno, da ćete se voljeti, da ćete se poštovati do zadnjeg daha.

Problem je u sljedećem: biološki muškarca privlači žena, ženu privlači muškarac, ali ta privlačnost ne može zauvijek ostati ista. Privlači te ono što teško možeš dobiti. Vidiš lijepog muškarca, lijepu ženu; privučen si. Želiš biti sa tom ženom ili muškarcem, a privlačnost je toliko snažna da u trenutku pomisliš da bi s tom ženom želio živjeti zauvijek.

Ljubavnici ne varaju jedni druge, oni govore istinu – ali ta istina pripada trenutku. Ljubavnici ne poznaju prirodu života. Kako dani prolaze, i muškarac i žena će osjećati kao da su u zatvoru. U početku je to bilo nepoznato područje koje je trebalo otkriti, a sad više nema ničega za otkrivanje. A i dalje ponavljati iste riječi i iste radnje izgleda mehanički, ružno. Zato se strast pretvara u mržnju. Ono što je neprirodno vezuje ljude u ime religije, u ime boga, za čitav njihov život.

U boljem, inteligentnijem svijetu, ljudi će voljeti ali neće sklapati nikakve ugovore. Nije to posao! Razumjet će jedni druge, i razumjet će promjenjivu struju života. Bit će iskreni jedni prema drugima. Onog trenutka kad muškarac osjeti da ga njegova voljena više ne veseli, reći će joj da je došlo vrijeme da se razdvoje. Nema potrebe za brakom, nema potrebe za razvodom. Tada će prijateljstvo biti moguće.

Prijateljstvo je moguće između ljudskih bića koja su jednaka, potpuno slobodna od okova društva, kulture, civilizacije, koja samo žive iskreno prema svojoj autentičnoj prirodi.

Postojat će samo prijatelji – nikakvi muževi, nikakve žene. Ako postoji samo prijateljstvo, strast se nikad neće pretvoriti u mržnju. Onog trenutka kad osjetiš da strast nestaje, reći ćeš „zbogom“ i to će naići na razumijevanje.

Ali čovjek je stvorio društva, kulture, civilizacije, pravila, odredbe i čitavo čovječanstvo učinio neprirodnim. Zato muškarci i žene ne mogu biti prijatelji. muškarci i žene postaju muž i žena, počinju posjedovati jedno drugo. Žena nije ničije vlasništvo, muž nije ničije vlasništvo. Kakav ste to svijet stvorili?  Ljudi su svedeni na vlasništvo; onda se javlja ljubomora, mržnja.

Ljubav je predodređena da se pretvori u mržnju, i čitavog se života ta mržnja akumulira. I misliš da će se iz te mržnje roditi prekrasna djeca? Ona nisu rođena iz ljubavi, već iz obaveze. Žena se žali riješiti svog muža. Muž se žali riješiti svoje žene. Ali ne može, tu su djeca, a i sam je rekao bezbroj puta da je voli. Što učiniti s djecom?

Moj odgovor je da djeca ne bi trebala pripadati roditeljima, trebala bi pripadati zajednici. Tada nema problema. Roditelji mogu susretati djecu, mogu biti prijatelji s djecom, a djeca nisu ovisna o njima jer pripadaju zajednici. To bi razbilo mnoge psihološke probleme.

Ako dječak poznaje samo svoju majku, majčina osobnost ostaje utisnuta u njemu. I čitav svoj život on će tražiti ženu koja je nalik na njegovu majku.  Djevojčica nikad neće naći drugog muškarca koji je točna kopija njenog oca. Onda ne možeš biti zadovoljan ni s jednom ženom, ni s jednim muškarcem.

Ali ako djeca pripadaju zajednici, doći će u kontakt s mnogim stričevima i tetama – neće u svojem umu nositi jednu sliku. Imat će blijedu predodžbu o ženskom ili muškom rodu, a toj će ideji doprinijeti mnogi ljudi iz zajednice; bit će multidimenzionalna. Postoji mogućnost da nekog nađeš, jer imaš samo neodređenu ideju. Možeš naći nekoga, i ta osoba će oblikovati tvoju nejasnu ideju, učiniti ju stvarnom. Sada ti imaš u sebi konkretnu ideju, a srečeš neodređene osobe. Prije ili kasnije dolazi do razočaranja.

Djeca koja pripadaju zajednici će mnogo naučiti, bit će prijateljski nastrojena, bit će podložnija svakojakim utjecajima. Bit će bogatija. Dijete koje odgaja samo jedan par je vrlo siromašno. Ne zna da postoje mnogi ljudi s drugačijim umovima, drugačijom vrstom ljepote. I toliko će toga znati prije nego što se odluči biti s nekim s kim postoji mogućnost dugog prijateljstva.

Ljudima treba dati slobodu da se upoznaju, da jedno o drugom znaju što je više moguće, jer svaka je osoba jedinstvena, ne može se uspoređivati.

Nitko se neće zaljubiti; svatko će svjesno odlučiti: „Ova je prava“. Poznaje toliko ljudi, razumije da je ovo ona koja ima one osobine, one kvalitete koje on voli. I tada će to biti samo prijateljstvo. Nema straha. Ako se sutra stvari promijene, neće biti nikakve štete.

Društvo ne bi trebalo živjeti u rutini, na nepromjenjiv način – statičan, uspavan – trebalo bi biti mnogo protočnije. Jedna žena ti može dati određenu vrstu radosti, druga drugu vrstu radosti. Budi bogatiji u svakom pogledu, i ostani otvoren i dostupan.

I s kim god jesi, neka druga osoba jasno razumije da: „Među nama postoji sloboda, a ne bračni ugovor. Upoznali smo se slobodno, bez obećanja za budućnost – jer, tko poznaje budućnost?“

Život treba biti radost, veselje. I samo tada može postojati prijateljstvo između muškaraca i žena; inače će ostati intimni neprijatelji.

Osho, Knjiga o ženi

Tako to izgleda kad nismo osjetljivi! Kad postanemo osjetljivi, tada nam svaki trenutak prolazi u dubokom poštovanju događanja u Postojanju.

Mnogi ljudi su nezahvalni svojim roditeljima i društvu smatrajući ih krivim što su ih na jedan način uvjetovali. Moramo razumjeti da oni koji su nam dali tijelo i um nisu imali nikakvu namjeru da nas liše bilo čega  ili da nas uznemire na bilo koji način. Oni su nam dali ono što su najbolje znali. Mi im sada trebamo biti zahvalni na tome jer smo postali inteligentniji.

Kad ste zaista zahvalni ljudima u svojim vezama, tada ih nikada nećete željeti posjedovati. Gledat ćete na njih kao na divne, jedinstvene osobe. Želja za posjedovanjem neke osobe javlja se kad mislite o njoj kao o nekom objektu, a ne kao o jedinstvenoj osobi.

Svi se drugi, kao i vi, nalaze na stazi života i nitko se nije rodio da bi vas služio. Kao znak ljubaznosti ljudi čine neke dobre stvari za nas i oni to čine iz ljubavi. Posebno se između životnih partnera mnogo stvari uzima zdravo za gotovo. Zbog toga danas propadaju mnogi brakovi.

Čak i prilikom fizičkog kontakta trebali biste imati duboku zahvalnost za tijelo svojeg partnera. Na taj način, umjesto pukog fizičkog zadovoljstva, čitav odnos će biti jedno božansko iskustvo. Kad dobivate toliko mnogo zadovoljstva od svog partnera, zašto mu onda niste zahvalni za to?

Kad bi se partneri međusobno poštovali i bili zahvalni jedno drugom, mnogi brakovi bi bili spašeni.

Svaka osoba je jedinstveno Božje remek-djelo. Bog nije inženjer koji nas sve stvara na isti kalup. On je umjetnik koji nas sve stvara međusobno različitim. Ali mi nikada ne osjećamo da smo dovoljno divni. Stalno se uspoređujemo s drugima i pokušavamo izgledati kao oni.

Svaka stanica našeg tijela reagira na misli i osjećaje koje imamo. Ako osjećamo zahvalnost za svoje tijelo, ono reagira pozitivno i naše zdravlje se popravlja. Ako mrzimo svoje tijelo, ono se počinje sušiti i napadaju ga razne bolesti. U Sufi tradiciji zahvalnost za vlastito tijelo izražava se svakodnevnom meditacijom u kojoj se s ljubavlju osjeća svaki dio tijela i zahvaljuje se Bogu na njemu.

Svjesno odlučite da ćete od sada reagirati sa zahvalnošću i čistom ljubavlju na bilo koju situaciju koja će vam se pojaviti.

Istovremeno ćete početi gledati na svaku osobu na koju naiđete kao na jedinstvenu kreaciju i odraz samog Boga. S vašom rastućom zahvalnosti, oslobodit će sva vaša energija koja je bila prikrivena u negativnim emocijama i vi ćete postati suosjećajna osoba puna ljubavi.

Zahvalnost je energija koja svakog trenutka čini vaš život intenzivnim i uzbudljivim. Ovo je osnovna tajna života.

N. Paramahamsa