Sve dok čovječanstvo gaji vjerovanja o Bogu i istini, uvijek će postojati religije. Religije nisu loše same po sebi. One ispunjavaju svrhu.

Njihova prva svrha jest pomoći učenicima da zadobiju vjeru i povjerenje da postoji moć i stvarnost daleko veća nego što im to njihov ego može pokazati.

Međutim, za većinu, religija je postala štap. Također, oni koji su zaduženi za rukovođenje različitih religija su obično zapeli u svom egu i koriste svoj položaj autoriteta kako bi ojačali svoj ego, umjesto da pomognu osnažiti svoje sljedbenike.

Pravi učitelj želi ojačati svoje učenike da postanu mudri i svjesni kao što je i on. Pravog učitelja ne zanima vlastito uzdizanje, obožavanje, slava ili savjesna poslušnost. Može postojati vrijednost u pridržavanju strogog niza pravila ili smjernica, ali ne ako ona pobuđuju krivnju i nedostojnost u učenicima.

Mnoge religije započinju sa pretpostavkom da smo svi mi bijedni grešnici. To nije istina. Svi možemo zapeti u iluzijama nižih svjetova, ali to nas ne čini manjkavima ili krivima. Vjerovanje da smo učinili neoprostivu grešku ili da nam samo Isus ili neki drugi učitelj može oprostiti, jest pad u zamku tradicionalne religije.

Riječ religija zapravo znači, „Sustav u kojem se razvijate i oslanjate na vašu unutrašnju mudrost.“

Riječ „učenik“ dolazi iz korijena značenja „učiti“. Disciplina je sustav koji pruža povoljnu okolinu da bi se odvilo učenje. Stoga je učenik onaj koji uči i prakticira disciplinu, što znači da on stvara povoljnu okolinu za učenje.

Ovo može ili ne mora uključivati rituale, ceremonije, molitve, meditacije, mise, propovijedi itd. Takve aktivnosti mogu biti korisne ako inspiriraju učenika i pomognu u procesu njegovog učenja, ali i ne moraju ako one postanu obavezne, sa strahom od odlaska u pakao.

Sve velike religije su osnovali prosvijetljeni učitelji. To ne znači da su ti učitelji bili savršeni ili da su ta učenja sto posto točna. Međutim, postoje biseri mudrosti u svakom učenju i učenik mora naučiti razlikovati točno od krivoga, korisno od beskorisnoga (ili gore, štetnoga).

Kad se proučavaju religijska načela, korisno je upitati se:

„Da li ovo pravilo ili vjerovanje doprinosi rastu duše, sreći i dobrobiti učenika, ili izaziva strah, krivnju, sram ili slijepo oslanjanje na upitnog učitelja?“

Slično pitanje bilo bi:

„Da li ova metoda ili procedura odražava prosvjetljenje osnivača ove religije ili sustava?“

Svećenici, gurui, mistici, yogini, mudraci, rišiji, ministranti, župnici itd., imaju primarnu svrhu olakšavanja procesa učenja kod učenika i pomažu im da postanu svjesni kao učitelj (ili svjesniji).

Isus je rekao da smo svi mi sposobni raditi stvari koje je on radio, i veće stvari od tih. Nakon njegove smrti, neki od apostola su izvodili čuda i iscjeljenja u pravom duhu njihovog učitelja.

Tek nakon 300 ili 400 godina je kršćanska religija iskrivljena i korištena je za kontrolu populacije. Usađivanje krivnje u sljedbenike Krista bio je početak uništavanja pravog Kršćanstva. Danas ova religija, koja se prakticira u crkvama, gotovo ne liči ni na koji način originalnim učenjima Isusa.

Isus je rakao da smo svi stvoreni jednaki u Božjim očima. Proširio je dvije glavne zapovijedi  iz Starog Zavjeta: Voli Boga i svog susjeda. Rekao je da volimo svoje neprijatelje, i da hranimo i oblačio siromašne.

U vrijeme pisanja ove knjige, postoji nekoliko mjesta u SAD-u gdje je zločin hraniti siromašne (osim ako nemate posebnu dozvolu). Ovaj autor pretpostavlja da su vrlo vjerojatno neki od članova vijeća koje je izglasalo ovaj zakon Kršćani.

Mnogi vojnici, zapovjednici, generali, predsjednici, premjeri, svećenici i župnici otvoreno podržavaju bombardiranje stranih zemalja koje nisu izravna prijetnja njima ili zemlji koju oni navodno vode. Vjerojatno je izraz, „Ne ubij,“ nejasan i prekompliciran za njihovo shvaćanje. Možda se „Voli svoje neprijatelje,“ odnosi samo na određene neprijatelje.

Kristalno je jasno napisano u Bibliji da čovječanstvo ne smije obožavati lažne idole. U to ubrajamo novac i slavu; ipak koliko TV propovjednika se čvrsto drži tih jednostavnih, jasnih pravila.

Neke od tih izgubljenih duša mogu koristiti izlike poput „Budući da sam bijedni grešnik, nastavit ću griješiti i tada zamoliti Isusa za oprost.“ Nigdje u Bibliji ili negdje drugdje, ne postoji naznaka da je Isus zapravo dao ovaj savjet. To su isti ljudi koji govore, „Biblija je riječ Božja.”

Ako je tako, tada se sjetimo prvog poglavlja knjige Postanka, u kojem piše da smo stvoreni na sliku i priliku Boga, i da je Bog pravedan i pun ljubavi.

Ako se ljudska bića ne ponašaju na pravedan način pun ljubavi, to je zato što smo počeli vjerovati  da smo na neki način odvojeni od Boga i da nas Bog kažnjava za naše takozvane „grijehe.“ Nije li vrijeme da Kršćani i oni sličnih religija preispitaju to vjerovanje?

Naposljetku, SVA vjerovanja su ograničavajuća i ograničena. Kako se približavate prosvjetljenju, sva vjerovanja otpadaju, kao i sve religije. Sa izravnim iskustvom Boga unutar sebe, više vas ne privlače vanjske stvari.

„Kraljevstvo Božje je unutar vas,“ kaže Isus u Bibliji. Tada zašto ti župnici i svećenici koji vjeruju da je Biblija riječ Božja traže spasenje negdje drugdje, ili vole nekog udaljenog Boga izvan njih samih?

Vi, čitatelju, već ste se vjerojatno zapitali ova pitanja. Možda ste otišli daleko iznad ovog traganja. Ako je tako možete biti vođeni da podijelite svoju mudrost na način pun ljubavi i suosjećanja. Sjetite se ideje da je svatko koga susretnete Krist ili Budha. Naučite se ljubazno i s poštovanjem ophoditi jedni s drugima kao što biste se ophodili sa Isusom ako bi se pojavio na vašim vratima.

Jedna zadnja bilješka o religijama je pojam žrtvovanja. Pričali smo o žrtvovanjima u različitim plemenima kroz povijest. U Kršćanstvu, Bog je navodno žrtvovao svog sina Isusa na križu kako bi se na neki način iskupio za grijehove čovječanstva. Nismo sigurni gdje se ovo vjerovanje prvi puta pojavilo. Takvo vjerovanje okrivljuje nekoga izvan vas, ali i stavlja vaše spasenje u ruke osobe izvan vas. Drugim riječima, mi nismo odgovorni za naše vlastite postupke, ili ako jesmo i oni su negativni, Isus će se iskupiti za njih. Ovo je iskrivljenje originalnih učenja.

Vjerovanje u grijeh je stvoreno da oslabi učenika. U stvarnosti, mi smo odgovorni i za naše pogreške i za naše uspjehe. Pojam žrtvovanja je iluzija. To je vjerovanje da se možete odreći nečega prave vrijednosti za nešto još veće vrijednosti.

Ako je Bog Jedan i mi smo Jedno u Bogu, tada je sve već naše i ničega se ne trebate odreći. Svaki puta kada netko „pobijedi,“ to je pobjeda za sve nas. Ako postoji imalo istine u ideji žrtvovanja, tada je to ideja da se moramo odreći iluzije kako bismo saznali istinu.

U ovom slučaju, moramo se odreći obožavanja lažnih idola, kao što su novac, moć i prestiž, da bismo mogli spoznati ono što ima pravu vrijednost. Ako nam određena religija ili duhovni put pomažu u tome, tada oni posjeduju vrijednost.

Ali takav sustav se ne temelji na uskraćivanju ili ignoriranju osnovnih čovjekovih potreba. U ovom svijetu, moguće je da svi žive sretan život pun obilja, prepun materijalnih stvari i luksuza.

Materijalni svijet nije problem – vezivanje za materijalne stvari i poistovjećivanje sa oblikom je problem.

Da bismo transcendirali religiju, moramo se prestati oslanjati na ego i početi se prisjećati da smo moćna, kreativna duhovna bića sa svime što nam treba unutar nas samih.

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje

Učinilo nam se da naša snaga i izdržljivost proizlaze iz umjetnog okoliša grada pa su se i naša sveta mjesta preselila iz prirode u građevine koje su djelao čovjekovih ruku. Na kraju je naša duhovna „odpojenost“ od prirode postala tako duboka da su Mlađe Kulture na prirodan svijet počele gledati kao na zao ili neznabožan. Stoljećima su pripadnici Mlađe Kulture i svih vjera proganjali i ubijali one koji su prakticirali vjerske obrede u prirodi.

Sad nas naša djela koja su razorna za okoliš dovode licem u lice s prirodnim svijetom koji smo tako dugo zanemarivali i prema kojem smo se ponašali kao prema neprijatelju kojega treba pokoriti. Vrijeme je da sva ostala stvorenja na ovome svijetu prepoznamo kao jednake sebi. Ona su nam starija braća i sestre u povijesti Zemlje i neraskidivo su povezani s nama i s izvorom našega života.

Moj mentor,Gottfried Muller, jednom me upitao: „Thomas, želiš li znati kako možeš pogledati u lice Boga?“

„Naravno!“ odgovorio sam.

„Onda pogledaj u lice bilo kojeg drugog živog stvorenja,“ rekao je, „Tamo u očima psa ili mačke, u očima muhe ili ribe, u očima prijatelja ili neprijatelja, gledaš u lice Boga.“

Jednom drugom prilikom rekao mi je: „Moj učitelj, Abram Poljak, često je znao reći da će ako blagosloviš jednu vlat trave, sve vlati trave će blagosloviti tebe. Ako blagosloviš jedno stablo, sva će stabla tebe blagoslivljati. Ali blagosloviti također znači zahvaliti i poštovati i voljeti, ne samo reći blagoslivljam te.“

Nisu samo ljudske zajednice te koje imaju urođeno pravo na svoje jedinstveno postojanje: to pravo imaju svi i sve na Zemlji, prema prirodnom zakonu koji kaže da raznolikost i raznovrsnost jačaju živuće sustave.

Prvih 194.000 godina od 200.000 godina ljudske povijesti, ljudi su svijet i njegova živa stvorenja držali svetima, smatrali da imaju duše ili duh. Osoba koja je nanijela trajnu štetu tom svijetu bila je smatrana ludom i protjerana iz plemena. Pripadnici plemena držali su da takva osoba uništava svijet svoje djece i potomaka, što bijaše nezamisliv i neoprostiv čin.

Prastari su narodi razumjeli: kad udariš Majku (Zemlju), uzvratit će ti udarac. Neće se pokunjiti i mirno se prepustiti sudbini.

Smatra li svijet ljudski život vrjednijim od stabla ili lisice? „Voli“ li šuma ljude više nego srne? Je li obilje života u oceanima posljedica naše prisutnosti? Je li planet zdraviji zato što smo ga naselili u proteklih 7000 godina od stvaranja prvih gradova/država?

Samo arogancija „dominatorske“ Mlađe Kulture mogla je iznjedriti zamisao da je povijest ovoga planeta i ovoga svemira usmjerena samo prema našim životima i ničemu dalje od toga. To je samo ponavljanje iste stare doktrine: zato što smo bili sposobni učiniti/ukrasti/ubiti/osvojiti, neki je bog bio na našoj strani i zapravo je očito čak i prije tog našeg čina odlučio da tako treba biti. Umjesto toga moramo sav život sagledati kao svet, baš kao što su to činili naši daleki preci.

Tu zamisao možete podijeliti s drugima. Ispričajte im, recite, iznesite mogućnost da svaki put kad gledaju u oči nekog živog stvorenja, zapravo gledaju u oči Stvoritelja. Kako začudna zamisao! I kako snažna. Možda će to iskustvo promijeniti nečije shvaćanje života, možda će ta osoba odlučiti svoje novo gledanje na svijet podijeliti s još nekim. I tako počinje mijenjanje svijeta.

Nekim ljudima dodir svetoga ili mogućnost prisutnosti Boga u svakodnevnom životu nije dovoljno: oni moraju razumjeti. Iz vlastitog iskustva znam da se osoba koja se oslanja na razum i intelekt mijenja iz korijena čim shvati da je način na koji su Starije Kulture gledale na svijet zapravo znanstveno opravdaniji od našega. Ta promjena počinje s našim razumijevanjem „kako stvari funkcioniraju“. Iz tog shvaćanja, naša pretpostavka da je sve stvoreno dio nas i mi dio svega stvorenoga – iz čega proizlazi da je sve sveto i ma jednaku vrijednost – izrasta iz pretpostavke u činjenicu.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca

Kad su bili stvoreni prvi gradovi/države, umjetni okoliš sastavljen od zgrada i ulica pomogao nam je da zaboravimo našu svetu povezanost sa Zemljom i svim živim stvorenjima.

Učinilo nam se da naša snaga i izdržljivost proizlaze iz umjetnog okoliša grada pa su se i naša sveta mjesta preselila iz prirode u građevine koje su djelao čovjekovih ruku. Na kraju je naša duhovna „odpojenost“ od prirode postala tako duboka da su Mlađe Kulture na prirodan svijet počele gledati kao na zao ili neznabožan. Stoljećima su pripadnici Mlađe Kulture i svih vjera proganjali i ubijali one koji su prakticirali vjerske obrede u prirodi.

Sad nas naša djela koja su razorna za okoliš dovode licem u lice s prirodnim svijetom koji smo tako dugo zanemarivali i prema kojem smo se ponašali kao prema neprijatelju kojega treba pokoriti. Vrijeme je da sva ostala stvorenja na ovome svijetu prepoznamo kao jednake sebi. Ona su nam starija braća i sestre u povijesti Zemlje i neraskidivo su povezani s nama i s izvorom našega života.

Moj mentor, Gottfried Muller, jednom me upitao: „Thomas, želiš li znati kako možeš pogledati u lice Boga?“

„Naravno!“ odgovorio sam.

„Onda pogledaj u lice bilo kojeg drugog živog stvorenja,“ rekao je, „Tamo u očima psa ili mačke, u očima muhe ili ribe, u očima prijatelja ili neprijatelja, gledaš u lice Boga.“

Jednom drugom prilikom rekao mi je: „Moj učitelj, Abram Poljak, često je znao reći da će ako blagosloviš jednu vlat trave, sve vlati trave će blagosloviti tebe. Ako blagosloviš jedno stablo, sva će stabla tebe blagoslivljati.

Ali blagosloviti također znači zahvaliti i poštovati i voljeti, ne samo reći blagoslivljam te.“

Nisu samo ljudske zajednice te koje imaju urođeno pravo na svoje jedinstveno postojanje: to pravo imaju svi i sve na Zemlji, prema prirodnom zakonu koji kaže da raznolikost i raznovrsnost jačaju živuće sustave.

Prvih 194.000 godina od 200.000 godina ljudske povijesti, ljudi su svijet i njegova živa stvorenja držali svetima, smatrali da imaju duše ili duh.

Osoba koja je nanijela trajnu štetu tom svijetu bila je smatrana ludom i protjerana iz plemena. Pripadnici plemena držali su da takva osoba uništava svijet svoje djece i potomaka, što bijaše nezamisliv i neoprostiv čin.

Prastari su narodi razumjeli: kad udariš Majku (Zemlju), uzvratit će ti udarac. Neće se pokunjiti i mirno se prepustiti sudbini.

Smatra li svijet ljudski život vrjednijim od stabla ili lisice? „Voli“ li šuma ljude više nego srne? Je li obilje života u oceanima posljedica naše prisutnosti? Je li planet zdraviji zato što smo ga naselili u proteklih 7000 godina od stvaranja prvih gradova/država?

Samo arogancija „dominatorske“ Mlađe Kulture mogla je iznjedriti zamisao da je povijest ovoga planeta i ovoga svemira usmjerena samo prema našim životima i ničemu dalje od toga.

To je samo ponavljanje iste stare doktrine: zato što smo bili sposobni učiniti/ukrasti/ubiti/osvojiti, neki je bog bio na našoj strani i zapravo je očito čak i prije tog našeg čina odlučio da tako treba biti. Umjesto toga moramo sav život sagledati kao svet, baš kao što su to činili naši daleki preci.

Tu zamisao možete podijeliti s drugima. Ispričajte im, recite, iznesite mogućnost da svaki put kad gledaju u oči nekog živog stvorenja, zapravo gledaju u oči Stvoritelja. Kako začudna zamisao! I kako snažna. Možda će to iskustvo promijeniti nečije shvaćanje života, možda će ta osoba odlučiti svoje novo gledanje na svijet podijeliti s još nekim. I tako počinje mijenjanje svijeta.

Nekim ljudima dodir svetoga ili mogućnost prisutnosti Boga u svakodnevnom životu nije dovoljno: oni moraju razumjeti. Iz vlastitog iskustva znam da se osoba koja se oslanja na razum i intelekt mijenja iz korijena čim shvati da je način na koji su Starije Kulture gledale na svijet zapravo znanstveno opravdaniji od našega.

Ta promjena počinje s našim razumijevanjem „kako stvari funkcioniraju“. Iz tog shvaćanja, naša pretpostavka da je sve stvoreno dio nas i mi dio svega stvorenoga – iz čega proizlazi da je sve sveto i ma jednaku vrijednost – izrasta iz pretpostavke u činjenicu.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca