Kosturku, koja je provela vječnost ležeći na dnu mora, možemo shvatiti kao ženu koju je sila život/smrt/život zaboravila i zloupotrijebila. U vitalnom i uskrsnulom obliku upravlja intuitivnom i emotivnom sposobnošću dovršavanja životnih ciklusa rađanja i završavanja, žalovanja i slavlja. Ona je ta koja zuri u stvari. Ona prepoznaje kad je vrijeme da neko mjesto, stvar, čin, skupina ili veza umre. Taj dar, ta psihička osjetljivost, čeka one koji će je u svijest privesti činom ljubavi prema drugome.

Dio svake žene i svakoga muškarca odupire se, znajući da smrt mora imati udjela u svim ljubavnim odnosima. Pretvaramo se da možemo voljeti a da ne umru naše iluzije o ljubavi, pretvaramo se da možemo nastaviti a da ne umru naša površna očekivanja, pretvaramo se da možemo napredovati a da naša najdraža uzbuđenja nikad ne umru. No. U ljubavi se u psihičkome smislu sve rastavlja, sve. Ego ne želi da to bude tako. Pa ipak, to je kako treba biti, a osoba duboke i divlje naravi ne može zanijekati da je taj zadatak privlači.

Što umire? Umiru iluzije, očekivanja, pohlepa za posjedovanjem nekoga, za željom da sve bude samo lijepo, sve to umire. Budući da ljubav uvijek izaziva silazak u prirodu smrti, jasno nam je da su potrebne silna snaga sebstva i duševnost da bismo ušli u takvu obvezu. Kad se obvežemo na ljubav, obvezujemo se i na ponovno oživljavanje Kosturke i svega njezina učenja.

Znamo da se veze kojiput kolebaju kad prolaze s faze očekivanja u fazu suočavanja s onime što nam je uistinu na udici. Veza koja je počela u dobroj volji sad se, nakon završetka faze „taubeka“, klima i ljulja, a kojiput i posrće. Umjesto da glumimo nešto iz mašte, sada kad uistinu započinje izazovnija veza valja prizvati sve svoje vještine i mudrosti.

Uvijek iznova primjećujem jednu pojavu kod ljubavika, bez obzira na njohov spol. To ide nekako ovako: dvoje ljudi započnu ples da bi otkrili bi li se rado voljeli. Odjednom se Kosturka slučajno ulovi na udicu. Nešto u vezi počne slabiti i klizne u entropiju. Često se umanji užitak seksualna uzbuđenja, ili jedno ugleda slabu, povrijeđenu stranu onoga drugoga ili ga pak ne smatra „baš u potpunosti trofejem“ i to je trenutak kad se Kosturka diže na površinu.

Čini se tako jezivom, a opet, to je prvi put da postoji prava prilika za pokazivanje hrabrosti i upoznavanje ljubavi.

Ljubiti znači ostati prisutan.

To znači izroniti iz svijeta mašte u svijet u kojem je moguća održiva ljubav, licem u lice, kostima uz kosti, odana ljubav. Ljubiti znači ostati kad svaka stanica u tijelu viče „Bježi!“

Kad su ljubavnici u stanju podnijeti prirodu život/smrt/život, kad su je u stanju shvatiti kao kontinuum – kao noć između dva dana – i kao upravo onu silu koja stvara ljubav za čitav život, onda su u stanju suočiti se s Kosturkom svoje veze. Onda su zajedno jači i oboje su pozvani na dublje razumijevanje dvaju svjetova u kojima žive, onoga svjetovnoga i onoga koji pripada duhu.

Kad se susretnu s Kosturkom, većina ljudi bi otrčala brzinom vjetra i to što je dalje moguće. Trčanje je dio procesa. Trčati je ljudski, samo ne predugo i ne zauvijek…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Tko je gospodar?

Pojedinac s njegovim ograničenjima koje odgovaraju njegovoj razini svijesti.

Što veća razina svijesti, veća sloboda.

Da bi se dostigla ta razina, gdje teritorij ne čini mali komad zemlje ili mala grupa suradnika, već čitav planet i cjelokupno čovječanstvo, čak i cijeli Univerzum i sva živa bića; prije svega treba izliječiti prvu ranu, osloboditi se fetalnog, zatim obiteljskog i na kraju društvenog uvjetovanja.

Klijent mora postati svjestan svojih mehanizama obrane.

Da bi životinje izbjegle napad neprijatelja mogu se ukopati i pretvarati se da su mrtve.

Čovijek radi isto: ukoči se, zatvara se u sistem u kojem ponavlja ponašanje, želje, osjećaje, misli i vegetira u tim tijesnim granicama odbacujući svaku novu informaciju, zarobljen u neprestano ponavljanje prošlosti. Da bi pobjegao od dubine, živi plutajući na platnu od površnih sjećaja, najčešće pod anestezijom.

Životinje se prilagođavaju okolini (kameleon).

Tako se i ljudi, odbacujući svoju urođenu različitost, prilagođavaju svijetu koji ih okružuje. Ne dozvoljavaju sebi nimalo originalnosti, kopiraju druge u svim djelovima života. Potpuno ovise od vanjske predstave, protjeruju svoju bit u tamu svojih snova.

Kad osjete da su ugrožene, životinje mogu napasti.

Strah od upoznavanja sebe, udružen sa strepnjom od gubitka svega što misle da posjeduju, između ostalog i način života, što uključuje i bolan susret s osnovnom ranom, ljude može pretvoriti u ubojice.

Kod ostalih životinjskih vrsta, osnovna obrana u slučaju napada je bijeg.

Ove osobe ne žele saznati ništa o sebi, lječenje napuštaju na pola terapije, traže opravdanje za svoje postupke, bore se da dokažu da su uvijek u pravu, da se ne bi suočili sa porblemom bježe od njega čak i u drugu državu.

Bjeg se može udružiti sa samopovređivanjem. Gušter odgriza svoj rep.

Neki se udaljavaju od voljenih osoba ili predmeta, sakate se pribjegavajući estetskoj kirurgiji, rasipaju svoje bogatstvo…

Izvor: Alehandro Hodorovski, Ples stvarnosti