U instinktivnoj psihi tijelo se smatra senzorom, mrežom za obavješćivanje, glasnikom koji posjeduje splet komunikacijskih sustava – kardiovaskularni, respiratorni, kosturni, autonomni kao i osjećajni i intuitivni. U zamišljajnom svijetu, tijelo je snažan nosilac, duh koji živi u nama, molitva života samo za sebe. U bajkama ga se prikazuje čarobnim predmetima koji imaju nadljudske značajke i sposobnosti, te se smatra da ima dva para ušiju, jedan za slušanje svjetovnih stvari, drugi za slušanje duše; dva para očiju, jedan usmjeren na uobičajen pogled, drugi za dalekovidnost; dvije vrste snage, snaga mišića i nepobjedivu snagu duše.

U sustavu tjelesnoga rada kao što su Feldenkraisova metoda, Ayurveda i drugi, smatra se da tijelo ima šest, a ne pet osjetila. Tijelo se koristi kožom, vezivnim tkivom i mesom kako bi zabilježilo što se oko njega događa. Kao i Rozetski kamen, za one koji ga znaju čitati, tijelo je živući zapis danih života, oduzetih života, očekivanih života, izliječenih života. Cijeni se zbog svoje istančane sposobnosti da zabilježi izravnu reakciju, da duboko osjeća i da osjeti unaprijed.

Tijelo je višejezično biće. Ono govori svojom bojom i temperaturom, naletom prepoznavanja, žarom ljubavi, pepelom boli, toplinom uzbuđenja, hladnoćom neuvjerenosti. Govori srcem koje skače, duhom koji pada, ponorom u središtu, porastom nade.

Tijelo se sjeća, kosti se sjećaju, zglobovi se sjećaju, čak se i mali prst sjeća. Sjećanje je zabilježeno u slikama i osjećajima unutar samih stanica. Kao i spužva ispunjena vodom, gdje god pritisnemo, izažmemo, čak lagano dotaknemo, sjećanja iz tijela izlaze u potocima.

Umanjiti ljepotu i vrijednost tijela na bilo što manje od veličanstvenosti znači natjerati tijelo da živi bez pravog duha, pravog oblika, bez svojega prava na ushit. Smatrati nekoga ružnim ili neprihvatljivim, jer ljepota te osobe nije uključena u trenutačnu modu, nanosi duboke povrede prirodnoj radosti koja je dio divlje prirode.

Žene razumno odbacuju psihičke i fizičke standarde koji vrijeđaju duh i prekidaju vezu s divljom dušom. Jasno je da instinktivna priroda žena cijeni tijelo i duh mnogo više zbog sposobnosti da budu vitalni, primljivi i izdržljivi, nego zbog ikakva dijela pojavnosti. To ne znači da valja odbaciti sve i sva što se smatra lijepim u bilo kojemu segmentu kulture, nego da treba ocrtati širu kružnicu  koja će obuhvatiti sve oblike ljepote, oblika i funkcije.

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Riječ egoističan povezana je s „egom“, a nitko ne voli čuti da je egoističan, pa makar toga bio i svjestan. Samim tim i riječ „ego“ miješanjem kultura i znanja Istoka i Zapada ponekad je potpuno krivo shvaćena.

Pod „radom na sebi“ mnogi podrazumijevaju potpuno ubijanje svoga ega…koji im, kako kažu znanja, onemogućuje napredak i razvoj. I tu dolazimo do trenutka kada trebamo stati i malo razmisliti. Što je zapravo ego? Može li se on uništiti, svladati do te mjere da ga izgubimo?

Mnoga saznanja govore da ego ne treba svladavati i uništiti, njega treba shvatiti i potom prerasti. Zapravo je vrlo jednostavno kada prestanete imati potrebu za uništavanjem: puno je lakše krenuti u neku bitku sa saznanjem da nešto trebate shvatiti nego s namjerom da uništite.

Problemi dolaze kada egu dopustimo da sjedi na vozačevu mjestu. Tada možemo reći da imamo „problema s egom“ jer on upravlja, vozi, određuje kamo ćemo ići i na koji način, a to stvarno može izazvati komplikacije i nepotrebna opterećenja kroz život.

Ego je poput nekog razigranog i nezrelog djeteta, željnoga pažnje i razumijevanja. Sa stalnom potrebom za dokazivanjem svoje važnosti on neprestano u nama uzrokuje potrebu za kretanjem. I u tom dijelu je bitan jer nas motivira, vuče nas u nove pobjede, otvara nam horizonte. Na tome mu treba čestitati. Zbog njegovoga djetinjastog ponašanja s njim trebate razgovarati kao s djetetom: s poštovanjem ali i s puno mudrosti i zrelosti, nastojeći ga odvući s vozačkog sjedala i preuzeti ponovno kontrolu nad svojim životom.

Prije svega bitno je da shvatite kako ste vi ego i da je ego vi –  on nije neki poseban organ u vašem tijelu u koji možete uperiti prst i za sve ga okriviti, on je dio vaše osobnosti, dio onoga svega što ste bili i što je u vama sada stvorilo manju ili veću potrebu za dokazivanjem u ovom životu.

Zato za nekog kažemo da ima manji ego, dok ćemo drugom reći da mu je ego veći od kuće. Razlika je samo u dosadašnjim životnim iskustvima, kao i potrebi da se tokom ovog života nauče neke nove lekcije. Ali i jednoj i drugoj osobi cilj bi trebao biti zauzimanje vozačkog sjedala i upravljanje vlastitim životom.

Sigurno ste svi doživjeli situaciju raspravljanja s nekim djetetom: nakon nekog vremena dijete je shvatilo da je u krivu, ali i dalje prkosno zastupa svoje stajalište. Takav je naš ego, odnosno takav je dio u svima nama jer svi ga imamo, samo je pitanje koliko je u kojem trenutku izražen.

A rad na sebi podrazumijevao bi smirivanje toga našega prkosnog unutarnjeg djeteta i njegove potrebe da vodi, da bude u pravu i da to sve dokaže drugima.

Način na koji to možete postići vrlo je jednostavan. Ukoliko ste doživjeli kakvu neugodnu situaciju, svađu ili nešto slično, nakon što se malo smirite i „ohladite“, sjednite sami sa sobom i popričajte sa svojim nadurenim djetetom. Prvo mu dopustite da kaže što ima, dopustite da se „ispušete“, a onda sagledajte tu istu situaciju iz kuta neutralnog promatrača te objasnite egu/sebi da se to sve može vidjeti iz neke druge perspektive. Možda će vam u početku ići teže ali upornost je vrlina i često se isplati.

Stoga nastojte i dalje raditi na sebi, ali mudro i polagano. Sve što je u vama i oko vas dano vam je kako biste vi nešto iz toga naučili. Tako i vaš ego nosi poruke koje trebate shvatiti, prihvatiti, a zatim krenuti dalje.

Ne opirite se sami sebi, već učite od vlastitog života. Boljeg učitelja za vas nema.

Osho: Od smrti do besmrtnosti