Zašto bi se, iz evolucijske perspektive ljudske vrste, to događalo?

Odgovor leži u razlici između povezanosti sa srži u ranom životu i povezanosti stečene kroz životno iskustvo. Rana veza sa srži je nesvjesna.

Povezanost sa srži koja se stvara u procesu življenja je svjesna. Povezanost odraslih osoba sa svojom srži koja dolazi kroz životno iskustvo stvara svjesno znanje o njihovoj Božanskoj nutrini. Odrasli postaju svjesni da su iskra Božanskog svjetla u svemiru. Oni su Bog u malome. Taj evolucijski proces povećava svjesnost naše vrste. Otkrivamo da i mi stvaramo svemir.

Svrha inkarnacije jest razvijanje svijesti o sebi kao Božanskim su stvoriteljima svemira.

Slijeđenje naše čežnje vodi k našem životnom zadatku

Svatko od nas žudi da bude, da razumije i da izražava ono što jest. Ta čežnja je unutarnje svjetlo koje nas vodi evolucijskim putem. Svedeno na osobnu razinu, to znači da je svatko od nas rođen s životnim zadatkom ponovnoga povezivanja sa srži svojega bića.

Da bismo to postigli, moramo ukloniti blokade između našega svjesnoga znanja i naše srži. To se naziva našim osobnim životnim zadatkom. Kad nam to uspije, oslobađanje naših stvaralačkih energija donosi iz srži darove koje najprije primamo, a zatim dijelimo sa svijetom.

Darovi koje poklanjamo svijetu vode ispunjenju našega životnog zadatka u svijetu. Taj svjetski zadatak odvija se samo ako iz naše srži oslobodimo naše stvaralačke energije. U svijetu možemo postići ono što želimo samo ako slijedimo naš osobni transformacijski proces.

Svi smo mi ranjeni iscjelitelji

Svi se opiremo tome da postanemo nezaštićenima, da se otkrijemo i pokažemo što nosimo u sebi, pozitivno ili negativno. Oklijevamo pokazati bol ili ozljedu koju svatko od nas nosi na svoj način.  Stidljivo je skrivamo. Mislimo da smo jedini ili da naša bol zaslužuje  više prijezira od boli bilo koga drugoga. To je za nas naprosto jako teško, sve dok se ne osjetimo vrlo sigurnima. To je naše ljudsko stanje.

Svima nama bit će potrebno mnogo vremena da se oslobodimo. I trebat će mongo ljubavi. Dajmo svi jedni drugima mnogo prostora, vremena i potpore pune ljubavi. Upravo kroz tu ozljedu svi mi učimo voljeti. Ta unutarnja ozljeda naš je najveći učitelj. Prepoznajmo ono istinsko u sebi.

Mi jesmo prekrasna bit naše srži bez obzira na slojeve boli i bijesa koji nas prekrivaju. Svaki je pojedinac jedinstven i divno je što je tako. Postanimo ranjeni iscjelitelji, pomažući jedni drugima dijeliti istinu našega unutarnjega bića.

Mogli bi se naći u dobronamjernom, bogatom svemiru koji je svet i podržava život. Svemir nas nosi u naručju. Okruženi smo univerzalnim poljem zdravlja koje podržava i održava život. Možemo izaći i povezati se s njim. Ono nas može hraniti, što uvijek doista i čini. Sastojimo se od njega, ono se sastoji od nas. Božanska tajna života nalazi se u nama i svugdje oko nas.

Vi ste svoj liječnik

Vi i samo vi ste onaj koji će vas izliječiti. Potpuno ste za to sposobni. Proces liječenja vlastite bolesti jest čin osobne ovlasti. To je osobno putovanje, prijelazni obred koji ste samo zamislili kao jedno od najjačih oruđa učenja s kojim ćete se ikada suočiti.

Vaše iscjeljujuće putovanje će, naravno, uključiti mišljenje i uporabu svih najboljih sredstava koja vam moderna medicina može pružiti, jednako kao i najbolja sredstva koja vam pruža holističko liječenje.

Iz dublje perspektive, bolest izaziva neispunjena čežnja. To je poruka da ste na neki način, negdje, zaboravili tko ste i koja je vaša svrha. Zaboravili ste i odvojili se od svrhe svoje stvaralačke energije koja dolazi iz vaše srži.

Vaša bolest je simptom: bolest predstavlja vašu neostvarenu čežnju. Prema tome, iznad svega iskoristite svoju bolest kako biste se oslobodili i radili ono što ste uvijek željeli raditi, bili ono što ste uvijek željeli biti, pokazali i izrazili ono što već jeste u svojoj najdubljoj, najširoj i najvišoj stvarnosti.

Ako ste otkrili da ste doista bolesni, pripremite se za promjenu, očekujte svoju najdublju čežnju da izađe na površinu i da se pretvori u užitak. Pripremite se na konačni prestanak bijega, na zaokret i suočavanje s tigrom u vama, bez obzira što to za vas značilo u najosobnijem smislu.

Mislim da je najbolje započeti s otkrivanjem smisla vaše bolesti postavljanjem pitanja samome sebi:

„Za čim ja to čeznem, a nisam još uspjela realizirati u svojem životu?“

Želim reći da ćete na kraju pronaći izravnu vezu između te neostvarene čežnje i svoje bolesti.

Svoje zdravlje možete povratiti upravo unutar te osnovne slike zdravlja i liječenja. Ovdje ne govorim samo o zdravlju vašega fizičkoga tijela jer je to zapravo sekundarno, nego o zdravlju duha, zdravlju duše.

Unutar tog okvira ili metafore stvarnosti mogu se rješavati svi životni i zdravstveni problemi. Jer život u fizičkom treba živjeti u ljubavi, trebamo razvijati naše više sposobnosti i postati jedno s Božanskim.

Nije važno kakve su sada okolnosti u vašem životu; život je takav. Nije važno kolika je bol, problem li bolest; on je učitelj. On je učitelj ljubavi, učitelj koji vas podsjeća da ste Božanski. On predstavlja proces rađanja vaše svjetlosti…

HAYOAN moj duhovni vodič, kaže:

“Neka strah bude vaš saveznik. On vas ima čemu naučiti.

Strah je iskustvo odvojenosti od onoga što doista jeste; on je suprotnost ljubavi.

Strah može biti saveznik ako mu to dopustite i ako jednostavno kažete, bojim se.  Radeći to stalno, počet ćete shvaćati da vi ne predstavljate strah sam po sebi, nego da je strah osjećaj. „Bojim se“ postaje „osjećam strah“.

On je reakcija zadržavanja osjećaja, jer vjerujete da dolaze prebrzo. Ti se osjećaji temelje na previše pretpostavaka što bi se moglo dogoditi.

Većina strahova se ne odnosi na ono što se događa sad nego na ono što bi se moglo dogoditi. Ako ste u stanju ostati u ovom trenutku, strah vas neće pronaći.

Strah je projekcija nečega što se dogodilo u prošlosti, u budućnosti, kroz veliko povećalo. Stoga, kad se bojite, niste u stvarnosti.

Umjesto da poričete osjećaj straha, jednostavno recite što tog trenutka osjećate. Sam taj čin vratit će vas u ovaj trenutak i stoga izvan domašaja straha.“

Izvor: Barbara Ann Brennan, Svjetlost se rađa – Put ka samo iscjeljenju     

Vjerovanje u odvojenost doživljava se kao strah, a iz straha se rađaju druge negativne emocije. Kad jednom stvorimo te negativne emocije, odvajamo se i od njih. Proces odvajanja se nastavlja stvarajući još više boli i iluzija dok se krivulja negativne povratne sprege ne prekine ili ne preokrene radom na procesuiranju ličnosti. Ova knjiga govori o tome kako preokrenuti taj začarani krug stvarajući sve više i više zadovoljstva i jasnoće u našem životu.

Ključ je u ljubavi i povezanosti sa svime što postoji.

Ljubav je iskustvo povezanosti s Bogom i sa svim ostalim. Bog je svugdje, u svemu. Božanska iskra je jedinstveno osobna u svakome od nas. Ona je osobna Božja objava. Mi je doživljavamo kao naš unutarnji praizvor ili srž našega bića.

Što smo više povezani s Bogom izvan nas, to više stvaramo Božju osobnost u sebi. Kad smo povezani s univerzalnim Bogom i osobnim Bogom u sebi, potpuno smo sigurni i slobodni.

Stvaranje prikrivenoga ja kako bi se maskirala naša prvobitna bol

Nakon rođenja, još smo uvijek našom srži snažno povezani s velikom duhovnom mudrosti i snagom. Povezanost s našom srži daje osjećaj potpune sigurnosti i začudnosti. Procesom sazrijevanja ta veza polako blijedi.

Zamjenjuju je roditeljski glasovi koji nas nastoje zaštiti i učiniti sigurnima. Govore o ispravnom i pogrešnom, o dobru i zlu, govore kako donositi odluke, kako se ponašati u datoj situaciji. Dok povezanost sa srži blijedi, naša dječja psiha očajnički nastoji zamijeniti prvobitnu urođenu mudrost funkcionalnim egom.

Nažalost, prekrivanje, odnosno usvajanje roditeljskih glasova nikad ne može doista obaviti taj zadatak. Umjesto toga stvara se prikriveno ja. Prikriveno ja je naš prvi pokušaj stvaranja pravoga ja. Njime se pokušavamo izraziti na pozitivan način koji je prihvatljiv svijetu čijeg se odbacivanja bojimo. Svoje prikriveno ja predstavljamo svijetu u skladu s našim vjerovanjima za koja mislimo da će svijetu biti po volji, tako da nas može prihvatiti i da se možemo osjećati sigurnima. Prikriveno ja bori se za veze s drugima, jer je to „prava“ stvar. No, ono ne može postići dublju vezu, jer negira pravu prirodu ličnosti. Negira naš strah i naše negativne osjećaje.

Dajemo sve od sebe u stvaranju ove maske, no ona ne funkcionira. Maska nikad ne uspijeva stvoriti unutarnji osjećaj sigurnosti za koji se borimo. Ustvari, ona stvara unutarnji osjećaj prijevare, jer pokušavamo dokazati da smo dobri, a to stalno i nije baš tako.

Osjećamo se varalicama i još se više bojimo. Pa se onda još više trudimo. Dajemo najbolje što možemo ne bismo li dokazali da smo dobri. To stvara još više straha, osobito stoga što ne možemo cijelo vrijeme održavati sve više osjećaja prijevare, još straha, u rastućem krugu.

Namjera maske jest da nas zaštiti od izmišljenoga neprijateljskoga svijeta dokazivanjem da smo dobri. Namjera maske jest pretvaranje i poricanje. Ona poriče da je njezina svrha prikrivanje boli i bijesa jer poriče da bol i bijes postoje unutar ličnosti. Namjera maske jest da štiti naše ja, ne preuzimajući odgovornost za bilo koju negativnu akciju, misao ili čin.

Iz perspektive naše maske, bol i bijes postoje samo izvan ličnosti. Mi ne preuzimamo nikakvu odgovornost. Sve negativno što se događa mora biti pogreška nekoga drugoga. To znači da je netko drugi bijesan i osjeća bol. Jedini način održavanja te maske jest u stalnom nastojanju dokazivanja da smo mi oni dobri. Iznutra, opiremo se stalnom pritisku koji sebi stvaramo bivajući dobrima. Pokušavamo igrati po pravilima. Ukoliko to ne činimo pokušavamo dokazati da smo mi u pravu, a oni u krivu.

Opiremo se živjeti po nečijim tuđim pravilima. To je mnogo posla. Želimo naprosto raditi ono što nam se radi. Postajemo umorni, ljuti, nije nam ni do čega, žalimo se i optužujemo. Povrjeđujemo ljude. Energija koju u sebi zadržavamo maskiranjem okreće se, pritišće, izlazi i udara po drugima. Mi naravno i to poričemo, budući da je naša namjera održati sigurnost dokazujući da smo mi oni dobri.

Negdje u sebi uživamo u tom udaranju. Oslobađanje energije jest olakšanje premda nije čisto i izravno, iako se ne ponašamo odgovorno kada to činimo. Dio nas uživa u istresanju negativnosti na nekoga drugoga. To se naziva negativnim zadovoljstvom. Njegovo je porijeklo u nižem ja.

Negativno zadovoljstvo i niže ja

Sigurna sam da se možete sjetiti osjećaja zadovoljstva prigodom nekakvoga negativnoga čina koji ste izveli. Svako je pokretanje energije, negativno ili pozitivno, ugodno. Takva djela donose zadovoljstvo, jer predstavljaju oslobađanje energije koja je bila pohranjena u nutrini.

Ako osjetite bol kad se energija pokrene prvi put, uvijek će je slijediti zadovoljstvo, jer oslobađanjem boli također oslobađate stvaralačku snagu koju uvijek doživljavamo kao zadovoljstvo.

Negativno zadovoljstvo dolazi od našeg nižeg ja. To je onaj dio nas koji je zaboravio tko smo. To je dio naše psihe koji vjeruje u odvojeni, negativni svijet i ponaša se u skladu s tim. Niže ja ne poriče negativnost. Ono uživa u njoj. Nastoji doživljavati negativno zadovoljstvo. Budući da ne negira negativnost poput maske, iskrenije je od prikrivenoga ja. Niže ja istinskije je u smislu svoje negativne namjere. Nema namjeru bili uglađenim. Sebe stavlja u prvi plan i pritom se ne ustručava.

Ono kaže: „Brinem za sebe, a ne za tebe“. Zbog svog svijeta odvojenosti ne može voditi računa i o sebi i o drugome. Uživa u negativnom zadovoljstvu i želi ga što više. Ono zna za bol unutar ličnosti i nema je namjeru ni na koji način osjetiti. Njegova je namjera održavati odvojenost i učiniti sve što treba kako ne bi osjećala bol.

Više ja

Naravno, tijekom procesa sazrijevanja ne odvaja se čitava naša psiha od srži. Dio nas je čist i pun ljubavi bez ikakvoga napora. Izravno je povezan s Božanskom osobnosti unutar nas. ispunjen je mudrošću, ljubavlju i hrabrošću.

U vezi je s velikom stvaralačkom snagom. Olakšava sve dobro što smo ostvarili u našim životima. To je dio nas koji nije zaboravio tko smo.

Gdje god postoje mir, radost i ispunjenje u vašem životu, tu se vaše više ja očitovalo kroz stvaralački princip.

Nikada ne smatrajte negativne dijelove vašega života izrazom vašega pravoga ja. Negativni dijelovi vašega života izraz su onoga što vi niste. Oni su primjeri kako se blokira izražavanje vašega istinskoga ja.

Namjera višega ja jesu istina, zajedništvo, poštovanje, osobnost, čista samosvijest i sjedinjenje sa Stvoriteljem.

Važnost namjere

Glavnu razliku između višega ja, nižega ja i prikrivenoga ja nalazimo u osnovama namjere na kojoj se temelji svaki od njih te u kvaliteti energije prisutne u svakoj interakciji koja je rezultat te namjere.

Ono što toliko zbunjuje u mnogim međuljudskim odnosima jest da se oni razlikuju s obzirom na namjeru koja stoji iza njih. Riječi koje izgovaramo mogu doći iz bilo kojega mjesta namjere – višega ja, nižega ja ili prikrivenoga ja.

Riječi same po sebi mogu govoriti jednu stvar, ali značiti drugu. Više ja uistinu tako misli kada kaže: „Mi smo prijatelji“.

Prikriveno ja misli: „Mi smo prijatelji dokle god sam ja dobar, a ti nikada ne smiješ ugroziti iluziju da jesam dobar.“

Niže ja kaže: „Prijatelji smo samo do granice koju dopuštam. Nakon toga, pazi! Ne približavaj se previše, jer ću te iskoristiti da bih dobio što želim i da bih izbjegao bol. Ako se previše približiš meni ili mojoj boli, ili me pokušaš spriječiti da dobijem to što želim, riješit ću te se“.

U tom slučaju riješiti podrazumijeva sve čime se neka osoba može zaustaviti. To može značiti jednostavno ne razgovarati s njom ili pobijediti je u prepirci ili igri snage ili otići sve do tjelesnog obračuna….

Izvor: Barbara Ann Brennan, Svjetlost se rađa – Put ka samo iscjeljenju

Tjelesnu bol odvajajmo povlačeći svijest iz dijela tijela koji je u boli. Naše duševne i emocionalne patnje povlačimo u nesvjesno, stežući mišiće. Da bismo ih zadržali u nesvjesnom u životu stvaramo najrazličitije varke kojima od njih odvraćamo pozornost.

Možemo biti vrlo zaposlenima i postati radoholici. Ili krenuti suprotnim putem prema ljenčarenju. Mnogi od nas postaju ovisnicima o drogama, cigaretama, čokoladi ili alkoholu. Mnogi od nas postaju ovisnicima bivanja savršenima, najboljima ili najgorima. Projiciramo svoje probleme na nekog drugog i brinemo zbog njega umjesto da pokušamo riješiti vlastite probleme.

Da bismo izbjegli bol pogrešno usmjeravamo ili potiskujemo velike količine energije uključujući i ono što osjećamo u nekom trenutku i ono što jesmo u tom trenutku. Mislimo da to funkcionira.

Mislimo da možemo pobjeći osjećajima ili onome što jesmo, ali to ne ide. Cijena je visoka, no mi čak poričemo da cijena i postoji. A cijena je naš život.

Mislimo da je jedini način prekidanja sve te boli zaustavljanje energetskoga toka koji sadrži bol. Nažalost, energetski protok sadrži i sve ostalo. Bol je samo jedan njegov dio.

Kad zaustavimo negativno iskustvo boli, gnjeva, straha, zaustavljamo također pozitivno iskustvo, uključujući tjelesne, emocionalne i mentalne aspekte toga iskustva.

Mi čak i ne moramo biti svjesni toga procesa, jer od vremena kada dosegnemo razumsku dob, činimo to po navici. Ograđujemo naše rane. Ograđujući njih, ograđujemo i našu vezu sa svojim dubljim središtem ili srži.

Budući da stvaralački proces dolazi iz stvaralačke srži unutar nas, ogradili smo i svoj stvaralački proces. Mi smo doslovno zidom ogradili dublji dio nas samih od našega svjesnog poimanja i našega vanjskog života.

Zamrznuti psihički vremenski konglomerati

Potisnuta bol započinje veoma rano u našem djetinjstvu, često čak i prije rođenja, u maternici. Svaki put kad smo zaustavili protok energije zbog nekoga bolnoga događaja, zamrznuli smo taj događaj i u energiji i u vremenu.

To je ono što nazivamo blokadom u našem polju aure. Budući da se polje aure sastoji od energije-svijesti, blokada predstavlja zamrznutu energiju-svijest. Dio naše psihe povezan s tim događajem također se zamrzava u trenutku zaustavljanja boli. Ostaje zamrznutim sve dok ga ne otopimo. On ne sazrijeva poput nas.

Ako se događaj zbio kada samo imali godinu dana, taj dio naše psihe i dalje je star godinu dana. On će to i ostati, i ako se prizove, ponašat će se kao jednogodišnja osoba. Neće odrasti sve dok se ne iscijeli dovođenjem dovoljno energije u blokadu kako bi se istopila i započeo proces sazrijevanja.

Mi smo puni ovakvih vremenskih blokova energije-svijesti. Koliko dugo tokom dana odrasli čovjek djeluje iz svojeg odrasloga bića? Ne dugo. Mi neprestano djelujemo jedni na druge iz različitih zamrznutih psihičkih vremenskih blokova.

U nekim napetom međusobnom odnosu, svaka osoba može u jednoj minuti doživljavati stvarnost iz unutarnje odrasle osobe ili se može prebaciti u aspekt ranjenog djeteta određene starosti. To stalno prelaženje iz jednog aspekta unutarnje svijesti u drugi čini komunikaciju toliko teškom.

Iz neke duboke traume stvaramo predodžbeni zaključak koji se temelji na iskustvu. Kad se bilo koji sličan događaj ponovi u našem životu, naša će reakcija proizaći iz predodžbenog zaključka, a ne iz trenutačne situacije.

To će prouzročiti sve vrste pretjeranih emocionalnih reakcija koje ne odgovaraju toj situaciji. Naši predodžbeni zaključci određuju naše ponašanje koje zapravo teži ponovnom kreiranju trauma sličnih prvobitnoj.

Prepoznavanje naših predodžbi ključno je za transformacijske procese koji vode ka zdravlju i sreći. Puni smo takvih predodžbi oko kojih se nakupljaju zamrznutu psihički vremenski konglomerati.

Tijekom iscjeljivanja oslobađa se jedan mali zamrznutu psihički vremenski blok. Povećana količina energije oslobođene u polju aure tada automatski počinje oslobađati drugi, mali segment vremenskoga konglomerata, jer su oni ustvari energija.

Kad se dijelovi ljudske psihe koji nisu sazreli s ostalom osobnosti oslobode, oni započinju ubrzani proces sazrijevanja. On može trajati od nekoliko minuta do dvije godine, ovisno koliko je zamrznuta energija-svijest bila duboka, jaka i koliki dio psihe je prožela.

Kada se te energije jednoliko integriraju u ljudsko energetsko polje i vrate u osobni stvaralački životni proces, događaju se pozitivne promjene u životu osobe koja se iscjeljuje…

Izvor: Barbara Ann Brennan, Svjetlost se rađa – Put ka samo iscjeljenju

Korisno je podijeliti ženin tjelesni, duhovni, osjećajni i stvaralački život u odjeljke, jer tako može očekivati i pripremiti se za „ono što slijedi“, a to je u ovlasti instinktivne Divlje žene. Ona uvijek zna.

Pa ipak, tijekom vremena, kako su nestajali stari divlji rituali, tako su se skrivale i upute koje su mlade žene dobivale od starijih o tim urođenim ženskim fazama.

To vam nudim samo kao metaforu za psihički razvoj. Doba i faze ženina života predviđaju i zadatke koje valja ispuniti i stajališta koja trebamo zauzeti. Ne primjer, ako živimo dovoljno dugo da uđemo u psihičko mjesto i fazu maglovitih bića, mjesto gdje je svaka misao nova kao sutrašnji dan i stara kao početak vremena, onda ćemo se naći kako prihvaćamo još jedno stajalište, još jedan način gledanja a i otkrivanja i postizanja zadataka svijesti s te točke.

Te faze nisu čvrsto povezane s kronološkom dobi jer su neke žene od osamdeset godina razvojno gledano još uvijek u svojem ranom djetinjstvu, neke žene u dobi od četrdeset u psihičkom svijetu maglovitih bića, a neke dvadesetogodišnjakinje nose tolike ratne ožiljke kao dugovječne starice.

Doba nisu hijerarhijski poredana, nego jednostavno pripadaju ženskoj svijesti i porastu njihova duševnoga života. Svako doba predstavlja promjenu pristupa, promjenu zadataka i promjenu vrijednosti.

Empirijsko promatranje ženinog nemira, čežnje, promjene i razvoja vraća stare obrasce ili faze ženskoga života ponovno na svjetlo dana. Sve faze su ciklusi dovršavanja, starenja, umiranja i novoga života.

Slijede ciklusi od sedam godina koji se protežu kroz čitav ženski život. Svaki od njih ima svoje rituale i svoje zadatke.

0 – 7      doba tijela i sanjanja/socijalizacija uz očuvanje mašte

7 – 14    doba odvajanja a opet spajanja razuma i zamišljajnoga

14 – 21  doba novoga tijela/rano djevojaštvo/rastvaranje a opet zaštićivanje senzualnosti

21 – 28  doba novoga svijeta/novoga života/istraživanje svjetova

28 – 35  doba majke/učenje majčinstva za druge i sebe

35 – 42  doba tragača/učenje majčinstva za sebstvo/traženje sebstva

42 – 49  doba rane starosti/nalaženje daleka taborišta/ohrabrivanje drugih

49 – 56  doba podzemlja/učenje riječi i rituala

56 – 63  doba izbora/odabir svojega svijeta i posla koji još treba obaviti

63 – 70  doba kad postanemo čuvarica/preslagivanje svega naučenoga

70 – 77  doba podjetinjavanja/još više starosti

77 – 84   doba maglovitih bića/nalaženje više velikoga u malome

84 – 91  doba tkanja purpurnim koncem/razumijevanje tkanja života

91 – 98  doba eteričnoga/manje govorenja, više bivanja

98 – 105 doba daha

105 +    doba bezvremenosti

Za mnoge se žene prva polovica tih faza ženskoga znanja, recimo do dobi od četrdeset i nešto, premješta sa stvarnoga tijela instinktivnih dječjih spoznaja na tjelesno znanje duboke majke. No, u sljedećoj etapi faza, tijelo gotovo potpuno postaje unutarnji mehanizam osjeta, a žene postaju sve suptilnije.

Kako žena prolazi kroz te cikluse, tako se njezini slojevi obrane, zaštite, gustoće sve više smanjuju, sve dok joj ne počne prosijavati duša. Zapanjuje do koje mjere sve više osjećamo i vidimo kretanje duše unutar tjelesne psihe kako starimo.

Sedam je broj inicijacije. U arhetipskoj psihologiji postoji osvrt koji služi kao pomoć ženama da razlikuju zadatke koji ih čekaju, te kao navođenje njihova trenutačna položaja unutar podzemnoga svijeta.

To je osvrt iz prastarih odlika koje se pripisuju sedmorim osjetilima. Prema tom drevnom učenju, osjeti predstavljaju aspekte duše ili „unutarnje sveto tijelo“, pa valja raditi s njima i razvijati ih.

Postoji sedam osjeta pa tako i sedam područja zadataka: život, osjećaj, govor, okus, vid, sluh i njuh.

Kažu da su svi ti osjeti pod utjecajem neke energije s neba: vatra animira, zemlja daje novi osjećaj, voda daje govor, zrak daje okus, izmaglica daje vid, cvijeće daje sluh, južni vjetar daje njuh….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

To je ljubopitljivo biće, društveno, koji put pršti energijom, a koji put je nepomično. Reagira na podražaje koji obuhvaćaju osjete: na glazbu, kretanje, jelo, piće, mir, tišinu, ljepotu, tamu.

Upravo taj vid žene posjeduje strastvenost. Ta strastvenost je nalik na podzemnu vatru koja se rasplamsa pa se smiri, u ciklusima. S pomoću energije koja se tu oslobađa, žena djeluje onako kao misli da je prikladno. Ženina strastvenost nije samo stanje seksualnog uzbuđenja, nego stanje intenzivne osjetilne budnosti koje obuhvaća njezinu seksualnost, ali se ne ograničava na nju.

Dalo bi se mnogo toga napisati o iskorištavanju i zlouporabi ženine osjetilne prirode te o tome kako ona i drugi potiču vatru suprotno njezinim prirodnim ritmovima ili je potpuno pokušavaju ugušiti. No, usredotočimo se radije na jedan aspekt koji je žarko, definitivno divlji i koji isijava toplinu koja nas grije dobrim osjećajem. Tom se osjetilnom izrazu kod suvremenih žena pridaje malo pozornosti, a često je i u potpunosti zaboravljen.

Postoji vid ženine seksualnosti koji se u drevna vremena, nazivao svetim opscenim, ne onako kako mi danas rabimo tu riječ, nego u značenju duhovite seksualne mudrosti. Nekad su postojali kultovi božica koji su bili posvećeni razuzdanoj ženskoj seksualnosti. Nisu bili pogrdni, nego su se bavili predstavljanjem  dijelova nesvjesnoga koji su još i danas tajanstveni i uglavnom neistraženi.

Sama ideja seksualnosti kao nečega svetog, te posebno opscenosti kao oblika svete seksualnosti, ključna je za divlju prirodu. U drevnim ženskim kulturama postojale su božice opscenosti – a tako su ih nazivali zbog njihove bezazlene, a opet prepredene raskalašenosti. Postoje ostaci priča diljem svjetskih kultura koji su preživjeli razne čistke. Oni nam daju do znanja da opsceno uopće nije vulgarno, nego da prije nalikuje kakvom čarobnom, prirodnom biću koje bismo vrlo rado primili u goste i prihvatili kao najboljeg prijatelja.

Prije nekoliko godina, kad sam započela s pripovijedanjem priča o „prljavim božicama“, žene su se smiješile, a zatim smijale kad su čule za ženske pothvate, stvarne i mitološke, koji su se koristili seksualnošću u neku svrhu: da olakšaju tugu, izazovu smijeh, i tako isprave nešto što je pošlo naopako. Također me dojmilo kako su žene dolazile do praga kad su se smijale tim stvarima. Prvo su morale odbaciti naučeno koje im je govorilo da to ne priliči dami.

Vidjela sam kako u pogrešnoj situaciji ono što bi priličilo damama upravo guši ženu, umjesto da joj omogućuje disanje. Kako biste se smijali, morate biti u mogućnosti hitro udahnuti pa izdahnuti. Kineziologija nam govori da disati znači osjećati svoje osjećaje, pa kad ne želimo osjećati, onda prestanemo disati i zadržimo dah.

Kad se smije, žena uistinu prodiše, a kad to čini, onda možda osjeti nedopuštene osjećaje. A koji bi to mogli biti? Pa, ispostavi se da se ne radi toliko o osjećajima koliko o olakšanju za osjećaje, a u nekim slučajevima melemima za osjećaje, kao što su izbacivanje zaustavljenih suza i zaboravljenih sjećanja, ili pucanje lanaca oko senzualne osobnosti.

Shvatila sam da je važnost tih starih božica opscenosti u njihovoj sposobnosti da olabave ono što je pretijesno, da odagnaju nujnost, da dovedu tijelo u humor koji ne pripada razumu nego samome tijelu, da održavaju prohodnost tih prolaza. Opscene božice izazivaju protok važnih neuroloških i endokrinih lijekova kroz tijelo.

Malo opscenosti može pomoći u prekidanju depresije. Priče koje žene govore jedne drugima, one ženske priče koje se kreću od dvosmislenih do potpuno neukusnih potiču libido. One ponovno potiču vatru ženina zanimanja za život.

Spremite, dakle, te prljave pričice u svoju vidarsku škrinjicu. Ta mala pripovjedačka vrsta snažan je lijek. Smiješna, „prljava“ priča ne samo da uklanja depresiju, nego može izrezati ono crno srce iz bijesa, pa žena biva sretnija nego prije.

Ima nešto u tom seksualnom smijehu što se razlikuje od smijeha zbog pitomijih stvari. „Seksualni“ smijeh dopire  daleko i duboko u psihu, rastrese svakakve stvari, svira nam na kostima i izaziva protok bajnog osjećaja kroz tijelo. To je neki divlji užitak koji pripada psihičkom repertoaru svake žene.

Sveto i senzualno/seksualno žive vrlo blizu jedno drugome u psihi, jer obraćamo pozornost na njih zbog nekog osjećaja čuđenja koji ne proizlazi iz intelektualizacije, nego iz doživljaja na fizičkim putevima u tijelu, iz nečega što nas na trenutak ili zauvijek promijeni, protrese, dovede do vrhunca, izgladi naše bore, nauči plesnim koraku, pravom naletu života, bio to poljubac, vizija ili nešto drugo.

U svetom, opscenom, seksualnom, uvijek čeka neki divlji smijeh, kratki val tihoga smijeha, bapski zločesti smijeh, onaj piskutavi smijeh, smijeh koji je divlje životinjski.

Smijeh je skrivena strana ženske seksualnosti, fizički je, elementaran, strastven, osnažuje nas i stoga uzbuđuje.

To je seksualnost radosti, samo na trenutak, iskrene senzualne ljubavi koja leti slobodna, pa živi, umire i ponovno živi od vlastite energije.

Svet je jer je tako ljekovit.

Senzualan je, jer budi tijelo i osjećaje.

Seksualan je jer uzbuđuje i izazova valove užitka.

Nije jednodimenzionalan, jer smijeh je nešto što dijelimo sa sobom kao i s mnogim drugima.

Smijeh je najdivnija ženska seksualnost.

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Problem tajnih priča okruženih sramom jest taj da one odvajaju ženu od njezine instinktivne prirode, koja je uglavnom radosna i slobodna. Kad u psihi postoji neka mračna tajna, žena joj ne može doći ni blizu i zapravo se osigurava protiv kontakta s bilo čime što će je na to podsjetiti ili dovesti njezinu već ionako kroničnu bol do neke još intenzivnije razine.

Taj obrambeni manevar je uobičajen, pa, kao i posljedice traume, potajno utječe na odluke koje će žena donijeti u vanjskome svijetu: kojim filmovima, knjigama ili događajima se hoće ili neće baviti, čemu se hoće ili neće smijati, kojim interesima će se posvetiti. U tom se smislu događa zarobljavanje divlje prirode koja bi trebala biti slobodna da čini, bude i istražuje što god želi.

Kad postoji kakva sramotna tajna, onda uvijek postoji mrtva zona u psihi žene, mjesto koje ne osjeća i ne reagira pravilno na daljnje životne emotivne događaje, bilo njezine, bilo tuđe. Mrtva zona je pod velikom zaštitom. To je mjesto nebrojenih vrata i zidova. Međutim, nema načina da prevarimo Divlju ženu. Budući da psiha ima snažnu moć nadomještvanja, tajna će ionako pronaći izlaz, ako ne putem stvarnih riječi, a ono u obliku nagle melankolije, povremena i tajanstvena bijesa, raznim vrstama tjelesnih tikova, grčeva ili boli.

Tajna uvijek nalazi izlaz, ako ne izravnim riječima, onda somatski i to najčešće tako da je se ne može izravno rješavati i pomagati joj. Pa što onda žena čini kad otkrije da tajna izlazi? Juri za njom uz veliku potrošnju energije. Tuče je, umata i zakapa natrag u mrtvu zonu. Žena koja u sebi nosi tajnu iscrpljena je žena.

Tajne, kao i bajke i snovi, prate one iste energetske obrasce i strukture koje nalazimo u drami. No, umjesto da prate junačku strukturu, one slijede tragičnu. Junačka drama započinje junakinjom na putovanju. Koji put junakinja nije psihički budna, ili je previše slatka i ne primjećuje opasnost ili je doživjela zlostavljanje, pa čini očajničke korake zarobljena stvorenja. Bez obzira na to kako krene, junakinja na kraju pada u šake nečemu ili nekome što ili tko je stavlja na gadnu kušnju. Zatim se s pomoću svoje domišljatosti, i jer ima ljude kojima je do nje stalo, oslobađa i izađe snažnija iz svega toga.

U tragediji junakinju zgrabe, prisile ili otjeraju ravno u pakao te je konačno savlada činjenica da nitko ne čuje njezine krikove ili da zanemaruju njezine molitve. Ona gubi nadu, gubi dodir s dragocjenošću svojega života i malaksa. Umjesto da uživa u pobjedi nad nedaćama ili u mudrosti svojih odluka i svojoj izdržljivosti, biva ponižena i umrtvljena. Tajne koje žene čuvaju gotovo su uvijek junačke drame pretvorene u tragedije koje ničemu ne služe.

Postoje i dobre vijesti. Način na koji ćemo tragičnu dramu pretvoriti u junačku sastoji se u tome da otvorimo tajnu, kažemo nekome o njoj, napišemo drugi kraj, istražimo svoju ulogu u njoj i svoje atribute dok smo je trpjeli. Takvo učenje sastavljeno je od jednakog omjera boli i mudrosti. Preživljavanje toga predstavlja pobjedu dubokog i divljeg duha.

Ženama govore da su određeni događaji, odluke i okolnosti u njihovu životu, obično one povezane sa seksom, ljubavi, novcem, nasiljem ili drugim poteškoćama koje haraju čovječanstvom, krajnje sramotne prirode i stoga ne pružaju nikakvu mogućnost odrješenja. To nije točno.

Svatko će donijeti kakvu lošu odluku riječju ili djelom prije nego što postane pametniji i shvati kake posljedice to nosi sa sobom. Ništa na ovome svijetu ili u svemiru nije neoprostivo. Ništa što čovjek može učiniti, čini ili bi mogao učiniti nije neoprostivo. Baš ništa.

Sebstvo nije neka kaznena sila koja juri naokolo i kažnjava žene, muškarce  djecu. Sebstvo je divlji Bog koji razumije prirodu svih stvorenja. Često nam je teško „pravilno postupiti“, osobito kad nam oduzmu temeljne instinkte, uključujući intuiciju. Tada je teško razmišljati o ishodu unaprijed, umjesto tek gotova čina. Divlja duša posjeduje duboku sućutnu stranu koja računa i s tom činjenicom.

U arhetipu tajne, na dio ženine psihe pada neka čarolija poput kakve crne mreže, pa ona vjeruje da se tajna nikada ne smije otkriti, štoviše, ona mora vjerovati da će je, ako ipak otkriju tajnu, sav pošten svijet trajno prezirati. Zbog te dodatne prijetnje, zajedno s tajnom samom, žena ne nosi samo taj jedan teret nego dva.

Takvim se prijetećim čarolijama bave samo osobe koje borave u nekom malom, crnom prostoru svojega srca. Među osobama koje posjeduju toplinu i ljubav prema čovječnosti, događa se upravo suprotno. Takve bi osobe pomogle  pri izvlačenju tajne jer znaju da od nje nastaje rana koja neće zacijeliti sve dok toj stvari ne posvetimo razgovor i savjet.

Ako žena želi zadržati svoje instinkte i slobodno se kretati u svojoj psihi, onda može otkriti svoju tajnu jednom čovjeku od povjerenja te ih zatim izgovarati koliko god je potrebno. Obično ne dezinficiraju ranu samo jedanput, pa onda zaborave na nju, već je treba njegovati i ispirati nekoliko puta prije nego što zacijeli.

Kad se napokon tajna razotkrije, duši je potrebno da i govornik i slušatelj pokažu snažnu reakciju. Govornik se mora potruditi da ne umanji značenje te stvari. Veliki je blagoslov ako je slušatelj osoba koja može slušati punim srcem i cviliti, drhtati i osjetiti ubod boli u vlastitom srcu a ne srušiti se. Liječenje od tajne djelomice se sastoji od taga da je ispričamo tako da drugi budu ganuti. Tako se žena počne oporavljati od srama jer prima onu pomoć i njegu koja joj je nedostajala tijekom prvotne traume.

Dakle, pogledajte što vidite i ispričajte to nekome. Nikada nije prekasno. Ako smatrate da to ne možete naglas reći, napišite im. Odaberite osobu za koju instinktivno osjećate da je pouzdana. Ako vam je to draže, potražite psihoterapeuta koji zna kako izaći na kraj s tajnama. To će biti osoba koja ima milosti, koja ne trubi stalno o dobru i zlu, koja shvaća razliku između krivnje i kajanja i koja poznaje prirodu tugovanja i uskrisivanja duha.

Godinama su sve klasične psihologije pogrešno mislile da je žalovanje proces koji obavite jednokratno, po mogućnosti tijekom jedne godine, i da je time stvar završena. No, sad znamo što ljudi već stoljećima instinktivno znaju: da kod određenih ozljeda, šteta i posramljenosti žalovanje nikad nije gotovo, pri čemu je žalovanje zbog gubitka djeteta zbog smrt ili napuštanja jedno od najtrajnijih, ako ne i najtrajnije.

Ljudi se oporavljaju od najveće duševne tuge u prvih godinu-dvije nakon tragedije, ovisno o sustavu potpore koju čovjek prima i slično. Međutim, nakon toga osoba i dalje doživljava razdoblja aktivnog žalovanja. Premda se ta stanja sve više prorjeđuju i kraće traju, jakost žalovanja slična je ili jednaka onoj razdirujućoj boli kakvu je osoba osjetila prvi put.

Taj podatak nam pomaže da shvatimo normalnost dugotrajne tuge. Ako se tajna i ne otkrije, žalovanje se nastavlja do kraja života. Čuvanje tajni suprotno je prirodnoj samo zacjeljujućoj higijeni psihe i duha. To je samo razlog više da otkrijemo tajne koje čuvamo. Otkrivanje i žalovanje uskrisuju nas iz mrtve zone. To nam omogućuje da napustimo mrtvački kult tajni. Možemo žalovati, i to snažno žalovati, pa iz toga izaći umrljani suzama, a ne stidom. Možemo izaći iz toga produbljeni, potpuno priznati i ispunjeni novim životom.

Divlja žena će nas grliti dok žalujemo. Ona je instinktivno Sebstvo. Ona zna kako podnijeti naše vrištanje, naše jauke, našu želju za smrću bez umiranja. Ona će najbolje lijekove staviti na najgora mjesta. Ona će nam šaptati i mrmljati u uho. Ona će osjetiti bol zbog naše boli. Ona će to podnijeti. Ona neće pobjeći. Premda će biti ožiljaka, i to mnogih, valja upamtiti da je ožiljak u svojoj otpornosti i sposobnosti da podnese pritisak jači od kože….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

1. Odustajanje – pustiti na miru
2. Susprezanje – suzdržati se od kažnjavanja
3. Zaborav – odvratiti od sjećanja, ne razmišljati o tome
4. Oprost – otpustiti dug

ODUSTAJANJE

Da bismo počeli opraštati, dobro je neko vrijeme namjerno odustati. To znači odmoriti se neko vrijeme od razmišljanja  o osobi ili događaju. Ne radi se o tome da nešto ostavimo nedovršenim, nego je to prije kao da odlazimo na odmor. To nas sprječava da budemo iscrpljeni, dopušta nam jačanje na drugi način, da osjetimo druge radosti u svojem životu.

To je dobra praksa za konačno otpuštanje koje poslije dolazi s opraštanjem. Ostavite tu situaciju, sjećanje, problem onoliko puta koliko vam je potrebno. To nije zamišljeno kao previd, nego više kao jačanje i snaženje  odvajanjem od problema.

Odustati znači uzeti ono plativo, ono pero, otići na more, učiti ili ljubiti nešto što vas jača i namjerno odbaciti problem na neko vrijeme. To je pravilno, dobro i ljekovito. Problemi prošlih ranjavanja opsjedat će ženu mnogo manje ako zajamči ranjenoj psihi da će joj sada dati ljekovit melem, pa se poslije pozabaviti čitavom pričom o tome tko ju je gdje ranio.

SUSPREZANJE

Druga faza je susprezanje, osobito u smislu suzdržavanja od kazne – niti misliti o tome, niti djelovati po tom pitanju, po sitno ili naveliko. Osobito je korisno vježbati tu vrstu nadzora, jer tako koncentriramo problem umjesto da dopustimo da se razlije.

To nas usredotočuje na onaj trenutak kad krenemo na sljedeću razinu. To ne znači oslijepiti, odumrijeti ili izgubiti samo zaštitničku spremnost. To znači unijeti malo dostojanstva u situaciju i vidjeti hoće li koristiti.

Susprezati se znači imati strpljenja, pripremiti se, usmjeriti osjećaje. To je moćan lijek. Napravite što možete. To je režim pročišćenja. Ne morate sve učiniti, odaberite jedno, recimo strpljenje, i vježbajte to.

Možete se suzdržati od toga da kažnjavate govorom, mrmljanjem ili da predbacujete i imate neprijateljski nastup. Kad se suzdržavate od nepotrebna kažnjavanja, onda jačate integritet djelovanja i duše.

Susprezanje je vježba velikodušnosti, pri kojoj dopuštamo velikoj sućutnoj prirodi da sudjeluje u stvarima koje su prije izazivale osjećaje u rasponu od blage razdražljivosti do bijesa.

ZABORAV

Zaboraviti znači izbaciti iz sjećanja, ne razmišljati o tome – drugim riječima, pustiti, olabaviti stisak, osobito kad se radi o sjećanju.

Zaboraviti ne znači pretvarati se da nam mozak ne radi. Svjesno zaboraviti znači pustiti neki događaj, ne ustrajati na tome da ga zadržimo u središtu pozornosti, nego dopustiti da se preseli u pozadinu ili siđe s pozornice.

Svjesno zaboravljanje vježbamo tako da odbijamo prizvati onaj zapaljivi materijal, odbijamo se sjetiti.

Zaborav je aktivan, a ne pasivan pothvat. To znači ne izvući određeni materijal, ne okretati ga stalno amo-tamo, ne uzbuđivati se stalnim mislima, slikama ili sjećanjima.

Svjesno zaboraviti znači voljno odbaciti stalne opsesije, namjerno se udaljiti i izgubiti iz vida, ne okretati se, te tako živjeti u novom krajoliku, stvarati novi život i nova iskustva o kojima možemo razmišljati umjesto starih. Takav zaborav ne briše sjećanje nego smiruje osjećaje vezane za to sjećanje.

OPROST

Postoje mnogi načini i obroci opraštanja osobi, zajednici, narodu zbog nekoga prekršaja. Važno je upamtiti da „konačan“ oprost ne znači predaja. To je svjesna odluka da prestanemo predbacivati, što uključuje opraštanje duga i odustajanje od odluke da se osvetimo.

Vi odlučujete o trenutku oprosta i o ritualu kojim ćete obilježiti taj događaj. Vi odlučujete za koji dug ćete sada reći da ga ne treba više plaćati.

Dovršavanje oprosta nekima znači popustljivo se odnositi prema drugome, a to je najlakše kod razmjerno bezopasnih prekršaja.

Jedan od najdubljih oblika oprosta jest pružanje neke samilosne pomoći krivcu. To ne znači da morate gurnuti glavu u lavlje ralje, nego da reagirate sa stajališta milosti, sigurnosti i pripravnosti.

Oprost je vrhunac sveg odustajanja, susprezanja i zaborava. To ne znači odustati od svoje zaštite, nego od svoje hladnoće. Duboki oprost jest kad prestanete isključivati drugoga, tj. kad prestanete odgurivati, ignorirati, hladno se odnositi, gospodariti i glumiti.

Za duševnu psihu je bolje kad strogo ograničite vrijeme koje provodite s ljudima s kojima vam je teško, nego da se ponašate kao bezosjećajna lutka.

Oprost je čin stvaranja. Možete odabrati jedan od mnogih načina da to učinite. Možete oprostiti za sada, oprostiti do kad, oprostiti do sljedeći put, oprostiti i ne pružiti više priliku – pravila se mijenjaju ako se dogodi još jedan incident.

Možete pružiti još jednu priliku, još nekoliko prilika, pružiti priliku samo ako. Možete oprostiti dio, sve ili pola prekršaja. Možete upotrijebiti svekoliki oprost. Odluka je na vama.

Kako znamo jesmo li oprostile? Osjećate tugu zbog tih okolnosti umjesto bijesa, osjećate žaljenje prema osobi, a ne ljutnju.

Nekako se ne možete sjetiti što biste još rekli o svemu tome. Razumijete patnju koja je uopće bila dovela do prekršaja. Radije biste ostali izvan te okoline. Ne čekate ni na što. Ništa ne želite.

Nemate omču oko gležnja koja seže od tamo daleko do ovamo. Slobodni ste. Možda se nije pokazalo baš kao živjeli su sretni do kraja života, ali svakako vas od danas nadalje čeka svježe Bilo jednom davno…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Kad žena teško otpušta svoju ljutnju ili bijes, onda je to često zato što se koristi bijesom da bi se osnažila. Premda je to možda ispočetka bilo mudro, sada mora postati oprezna, jer stalan bijes je poput vatre koja spaljuje njezinu primarnu energiju.

Kad ste u tom stanju, onda to nalikuje brzoj vožnji kroz život uz „gas do daske“, kao da pokušavate živjeti uravnoteženim životom, a pritom papučicu ubrzanja držite čvrsto pritisnutu do poda.

Plamen bijesa ne bi trebalo shvatiti kao strastven život. To nije život u svojem najboljem obliku; to je samo obrana koja nam je bila potrebna radi zaštite, ali ju je sada preskupo održavati. Nakon nekog vremena ta vatra postane beskrajno vruća, onečišćuje naše ideje crnim dimom te zastire druge načine gledanja i shvaćanja.

Neću vam reći da možete sav bijes pročistiti danas ili sljedeći tjedan i da će zauvijek nestati. Tjeskoba i muke prošlih vremena pojavljuju se u psihi na cikličkoj osnovi.

Premda duboko čišćenje uklanja veći dio prastare boli i bijesa, nikad se ne mogu do kraja ukloniti njihovi ostaci. Međutim, trebao bi preostati samo fini pepeo, a ne proždrljiva vatra.

Čišćenje preostaloga bijesa mora se pretvoriti u povremeni higijenski ritual, ritual koji nas opušta, jer kad nosimo stari bijes dulje nego što je korisno, onda nosimo stalnu, iako nesvjesnu napetost.

Ponekad se ljudi zbune i misle da zadržavanje preživljena bijesa znači gunđati, bjesniti, raditi ispade, bacati i rušiti stvari oko sebe. U većini slučajeva to se ne događa.

Obično to znači da ste čitavo vrijeme  umorni, da imate debeli sloj ciničnosti, da uništavate nadu, nježnost, obećanje. To znači da se bojite kako ćete izgubiti prije nego otvorite usta.

To znači da u sebi dosežete žarište, vidjelo se to izvana ili ne. To znači mučne, duboko ukopane tišine. To znači da se osjećate bespomoćno. No, postoji i izlaz, putem oprosta.

„Oh, jao, oprost?“, kažete vi. Bilo što samo to ne! Ali duboko u sebi znate da će jednoga dana u nekom trenutku doći do toga. Razmislite o ovome: mnogi ljudi imaju problema s oprostom jer su ih učili da je to jedan čin koji valja  dovršiti u jednoj prilici. To nije tako. Oprost ima mnoge slojeve, mnoga doba. U našoj kulturi postoji predodžba da je oprost stopostotna ponuda. Sve ili ništa. Osim toga uče nas da oprostiti znači previdjeti, hiniti kao da se stvar nije niti dogodila. To također nije točno.

Žena koja može poraditi na dobrih 95 posto oprosta za nekoga ili nešto tragično i štetno gotovo zaslužuje da je se proglasi blaženom, ako već ne sveticom.

Ako se omjer sastoji od 75 posto oprosta i 25 posto „Ne znam hoću li ikad moći u potpunosti oprostiti, čak ne znam niti želim li“, to je bliže normi.

No, 60 posto oprosta i 40 posto „Ne znam, nisam sigurna, još radim na tome“, potpuno je u redu.

Razina od 50 posto oprosta ili manje dobiva status djela u nastajanju.

Manje od 10 posto? Ili ste tek počeli ili se zapravo još niste potrudili.

Neki ljudi zbog svojega prirođenog temperamenta mogu lakše oprostiti od drugih. Nekima to dođe kao prirodni dar, a neki to moraju usvojiti kao vještinu.

Čini se da vitalnost i osjećajnost utječu na našu sposobnost da nešto jednostavno pustimo. Visoka vitalnost i visoka osjećajnost ne dopuštaju nam uvijek da nepravde jednostavno pustimo.

Ako ne opraštate lako, ne znači da ste loši. A ne znači ni da ste svetica ako oprostite. Svakome njegovo i u pravom trenutku.

Međutim, kako bismo uistinu mogli ozdraviti, moramo izreći svoju istinu, i to ne samo žaljenje i bol, nego i koja je šteta nastala, koja ljutnja, koje gađenje i, osim toga, kakva se želja za samokažnjavanjem ili osvetom rodila.

Stara vidarica psihe razumije ljudsku prirodu sa svim njezinim slabostima i dijeli oprost na temelju izgovaranja gole istine. Ne samo da nam daje još jednu priliku, nego najčešće daje mnogo prilika…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

To je kao kad čvrsto svežemo zavoj na duboku ranu. Ako tako svezan zavoj ostavimo dulje vrijeme, onda ćemo izazvati gangrenu zbog manjka cirkulacije.

Nijekanje ljutnje i boli ne funkcionira.

Kad je ženi ranjeni instinkt, onda se obično suočava s nekoliko izazova glede bijesa.

Često joj je teško prepoznati kad joj se nešto nameće, kad joj provaljuje na njezin teritorij, pa zato ne primjećuje vlastiti bijes sve dok je već ne spopadne.

Ta odgoda izazvana je ranjavanjem instinkta kod djevojčica, kad se od njih traži da ne primjete razdor, da pokušaju pod svaku cijenu biti mirotvorci, da se ne miješaju i da podnesu bol sve dok se stvari ne smire ili privremeno prođu.

Obično takve žene ne djeluju u skladu sa svojim bijesom u pravom trenutku, pa ili skaču pred rudo ili im se reakcija javlja s tjednima, mjesecima, ili čak godinama zakašnjenja, pa onda shvate što su trebale, mogle ili rado bile rekle ili napravile.

To se obično ne događa zbog stidljivosti ili povučenosti, nego zbog pretjerana razmišljanja, pretjeranih pokušaja da budemo ljubazne i nedovoljna djelovanja iz duše.

Divlja duša zna kada i kako djelovati, samo kad bi žena slušala! Pravilna reakcija donosi sa sobom uvid i pravi omjer sućuti i snage. Povrijeđeni instinkt valja ispraviti vježbanjem i obilježavanjem čvrstih granica te vježbanjem nepokolebljivih i, kad je moguće, velikodušnih reakcija, ali opet postojanih.

Ženi će možda biti teško otpustiti ljutnju čak i kad joj ometa život, čak i kad je tjera da opsesivno razmišlja o davnim događajima kao da su se jučer dogodili.

Razmišljati o traumi, neko vrijeme čak intenzivno razmišljati o njoj, vrlo je važno za liječenje. No, na kraju sve rane valja zašiti i pustiti da zacijele kao ožiljak….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

U priči stari tuljan izlazi iz svojeg elementa zato da stane pozivati. To predstavlja duboku karakteristiku divlje psihe. Ako ne obraćamo pažnju na izmjenu svojih doba i vrijeme povratka, Starina će doći po nas, pa će nas zvati i zvati dok nešto u nama ne reagira.

Taj se znak za povratak kući uključi kad se postaje “pre-“, bilo u pozitivnom ili u negativnom smislu. Vrijeme za povratak kući može biti kad postoji previše pozitivne stimulacije, kao i kad je trajan nesklad. Možemo nečemu preintenzivno pristupati. Nešto nas može previše iscrpiti.

Možda nas previše vole, premalo vole, možda previše radimo, premalo radimo…sve to mongo stoji. Kad je nečega „previše“, onda se postupno isušujemo, srce nam se umori, energija nam slabi, a ona tajanstvena čežnja za „nečime“ – gotovo nikad nemamo neko drugo ime za to – sve se više budi u nama; Starina zove.

Djetetov nemiran san pronicav je i točan prikaz nemira koji žena osjeća kad čezne za povratkom u svoju psihičku domovinu.

Ženin nemir tijekom toga razdoblja često je popraćen razdražljivošću i osjećajem da je sve preblizu za utjehu i predaleko za mir. Osjeća se pomalo, do jako „izgubljeno“, jer je predugo izbivala iz kuće.

Takvi su osjećaji upravo oni koje valja osjećati. Oni su poruka koja kaže: „Sada dođi ovamo.“ Taj osjećaj rastrzanosti dolazi od toga da, svjesno ili nesvjesno, čujemo kako nas nešto doziva, nešto što ne možemo odbiti a da sebi ne nanesemo štetu.

Slika lutanja i prolaženja kroz mrak pronosi drevnu poruku koja govori: „Nemoj se bojati neznanja“. U raznim fazama i razdobljima našega života tako treba biti.

Taj motiv u pričama i mitovima potiče nas da slijedimo zov, čak i ako nemamo pojma kamo valja krenuti, u kojem smjeru i koliko dugo. Znamo samo da se, kao i dijete u priči, moramo uspraviti, ustati i izvidjeti.

Možda ćemo se potepati po mraku neko vrijeme pokušavajući naći ono što nas doziva, ali budući da smo uspjele ne oglušiti se na poziv divljega, bez iznimka ćemo naletjeti na duševno krzno. Kad udahnemo to stanje duše automatski ulazimo u osjećajno stanje koje govori „Ovo je dobro. Znam što mi treba“.

Lutanje u mraku i traženje duševnog krzna mnogim današnjim ženama nije najgora stvar. Ono što ih mnogo više plaši jest uranjanje u vodu, stvarni povratak kući, a osobito stvarni odlazak.

Premda se žene vraćaju same sebi, navlaće krzno, čvrsto ga zatvore i kad su spremne krenuti, teško je poći. Uistinu je vrlo, vrlo teško prestati, predati ono čime su se tako predano bavile i jednostavno otići…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima